Legenda svjetskog alpinizma, Stipe Božić iz Splita, svoje je dugogodišnje iskustvo sa brojnih ekspedicija - između ostalih i tri najveća vrha na svijetu Mont Everest (8.850 metara), K2 (8.611) i Kančenčunge (8.586) podijelio sa našim planinarima, zaljubljenicima u prirodu, novinarima...
On je promovisao svoju najnoviju knjigu “K2 - trijumf i tragedija”, a pres sala KIC-a, bila je tijesna da primi sve, koji su željeli da čuju iz prve ruke doživljaje alpiniste iz Hrvatske, pisca, fotografa, snimatelja, koji se popeo i na najviše vrhove svih sedam kontinenata, a na skijama je stizao i do sjevernog pola.
“Često idemo u planine i drumove te, da mrtvog druga iznesem i ispunim njegove sne”, stihovi su, kojima je Božić prikazao da ni smrt ne sprečava alpiniste da ispune svoj san.
Božić je kazao da je mnogo drugova izgubio prilikom penjanja najvećih Himalajskih vrhova, a na pojedinim zamalo i svoj život.
“Računice su da 50 odsto alpinista neće preživjeti, odnosno neće umrijeti prirodnom smrću, već će zauvijek ostati u planinama. Kada sam sišao sa Mont Everesta 1979. godine, nakon smrti druga i saputnika, mislio sam da se više nikada neću vratiti, ali deset godina kasnije ponovo sam bio na krovu svijeta”, kazao je Božić.
Božić je tokom penjanja drugog po vrha svijeta - K2 pokušao da spase prijatelja, koji je dobio visinsku bolest i poginuo, iako je time rizikovao svoj i život trojice kolega.
“Taj konflikt razuma i etike, koji u tim trenucima ključa u vama, je najgori. Jedan ili četiri života? Trenutak koji ću zauvijek pamtiti. Svi smo znali da su male šanse da preživi, ali odlučili smo da pokušamo”, pričao je Božić.
On se sa najopasnijeg i vrha koji je odnio najviše alpinističkih života, vratio gotovo slijep (sniježno sljepilo). Drugom članu njegove ekipe prsti su potpuno promrzli, ali Božić tvrdi da rane nijesu bile toliko bolne, koliko gubitak prijatelja, koji se, nasuprot povredama, nikada nije zacijelio. Nezgode su počele da se gomilaju, pripovjedao je Božić, prilikom spuštanja sa K2, jer su ih tokom penjanja pratili nepovoljni vremenski uslovi. “Pravi alpinista, onaj koji će preživjeti, najprije planira kako će se spustiti sa planine, jer ako planira samo uspon na vrh, tamo će i ostati. Malo prije uspona na sam vrh, desilo ono čega smo se najviše plašili. Oluja. Na vrhu smo se toliko kratko zadržali da smo kasnije zbijali šale na račun da ga nijesmo uopšte ni osvojili. Jer kada osvojiš nešto, to možeš da držiš i posjeduješ, ali u našem sportu nije tako”, rekao je Božić.
Nakon toga, kako priča, planinare je zadesio niz nevolja - gubili su se, spavali u snijegu, van logora, nailazili na druge grupe planinara kojima su pomagali, izgubili prijatelja i završili sa nizom fizičkih i emotivnih rana.
“Ljudi se često pitaju zašto to radimo? Čemu sve te ludosti? Zašto bespotrebno penjemo najopasnije planine, rizikujući život, ugrožavajući porodice i sve ostalo, bez nagrade? Ali nije važan samo vrh, važno je ono što vidiš i vratiš sa sobom - priča. To je ono što zauvjek ostaje iza vas, a tako nešto mogu da vide samo alpinisti”, objasnio je Božić.
Bonus video:
