Psihoterapija je u Crnoj Gori još nepriznata profesija koju država nije uvažila na pravi način.
To tvrde sagovornici “Vijesti” i upozoravaju da trenutno bilo ko može da se bavi psihoterpijom, bez ikakvih posljedica.
S druge strane, tvrde da psihoterapeuti i nakon dugogodišnje skupe edukacije muku muče da legalno započnu privatnu praksu.
“Stanje je do te mjere problematično da, recimo, ukoliko neko poželi da promijeni profesiju, pa ispred svoje kuće okači reklamu da je psihoterapeut, niko mu ništa ne može. Ne tvrdim da je bilo gdje u svijetu to idealno riješeno, niti da su rješenja jednostavna. Potrebno je uključiti široku metodološku lepezu aktivnosti, da bi se na adekvatan način regulisala ta profesija. Kod nas nema nikave garancije da je osoba koja radi psihoterapiju završila čak i psihologiju, a kamoli ono što je još neophodno za psihoterapeutski posao, a to su postdiplomske psihoterapeutske škole”, kaže psiholog i komunikolog Radoje Cerović.
On je ocijenio da je psihoterapija jedna od profesija sa najprobematičnijim pravnim statusom u Crnoj Gori.
Početak rješavanja problema predstavljalo bi donošenje Zakona o psihološkoj djelatnosti, ali taj posao država još nije započela.
Udruženje psihologa Crne Gore (UPCG) prije dvije godine je proslijedilo na mišljenje i postupanje Vladi radni tekst Zakona o psihološkoj praksi. Ministarstvo obrazovanja se oglasilo nenadležnim, a Ministarstvo zdravlja je dobilo zadatak da vodi radnu grupu, koja se ni do danas nije okupila.
Jasmina Đukić, psihološkinja i geštalt psihoterapeutkinja, kaže da kao veliku poteškoću vidi to što ne postoji istitucionalni okvir podržan sistemom koji omogućava psihoterapiju.
“Psiholozi koji su iz formalnog obrazovanja u institucijama mogu ponuditi usluge psihološkog savjetovanja, psihijatri takođe mogu ponuditi medikamentnu terapiju, dok jedino psihoterapeuti mogu ponuditi uslugu psihoterapije. Ljudi često nemaju dovoljno informacija i usluga “brkaju”, zato je važno i da se zna od koga i gdje se šta može dobiti ili očekivati“.
Cerović objašnjava kako “završen fakultet psihologije ni na kakav način ne afirmiše osobu da se bavi psihoterapijom”. Moguće je, kaže, obratiti se takvim osobama za psihološko savjetovanje, “ali to ne uključuje rad na bilo kojoj vrsti dijagnoze”.
Precizira da u Crnoj Gori psiholozi imaju mogućnost da rade, većinom, kao klinički psiholozi u domovima zdravlja i bolnicama i kroz privatnu praksu.
“Zbog toga što naše pravo ne prepoznaje psihoterpiju kao profesiju, kolege koji su akreditovani i imaju potrebna stručna znanja nailaze na velike probleme pri otvaranju privatne prakse. Prinuđeni su da mjesecima, nekad, čak i godinama, rade polulegalno, dok ne nađu neki model koji im omogućava da ‘prečicama’ otvore legalno privatnu praksu ili psihološka savjetovališta”.
Cerović skreće pažnju i na veliki broj ljudi koji se bez adekvatnog obrazovanja, najčešće preko društvenih mreža, reklamiraju kao neko ko može pomoći raznim nenaučnim metodama.
“Pojam ‘lajf koučinga’ je, na primjer, nešto što se prilično ‘rasteglo’ u praksi. Istina je da u Crnoj Gori postoje ozbiljni ljudi koji se bave time... Međutim, problematični su ‘učitelji životnih vještina’ koji primjenjuju razne nenaučne metode, obećavajući mogućnost spektakularne životne transformacije”.
Đukićeva kaže da je veliki broj ljudi počeo da se identifikuje sa psiholozima. Ipak, njen stav je da se sve manje nasijeda na takve pojave, uprkos tome što su bile novina na tržištu, obilovale slatkorječivošću i “privlačnim pakovanjem”.
Na sajtu UPCG, kao najvažnija polja djelovanja, pored stvaranja zakonskog okvira, navedeno je utvrđivanje standarda, normi, stručnog nadzora i cijena usluga u toj oblasti. S obzirom na to da realizacija tih planova tek predstoji, jasno je je da profesija koja bi trebalo da brine o mentalnom zdravlja boluje od mnogih boljki.
Iz Ministarstva zdravlja “Vijestima” nijesu odogovorili dokle se stiglo sa fomiranjem radne grupe koja bi radila na predlogu zakona, kao ni da li se skoro može očekivati definisanje normi, standard i cjenovnika usluga psihoterapeuta.
Za psihoterapiju često je i kasno
Izazovi života i stres nameću potrebu za češćim konsultovanjem stručne psihoterapijske pomoći. Praksa pokazuje da je za tu vrsu pomoći obično kasno.
Đukićeva keže da psihoterapija nije, “kao što većina misli, usluga koju tražimo samo onda kad nam je teško”.
Cerović tvrdi da ne postoji jednostavan odogovor na pitanje kada je vrijeme da se zatraži pomoć od psihoterpeuta.
“Odlazak kod psihoterpeuta bi trebalo da ljudi doživljavaju, recimo, kao odlazak u teretanu. Nema potrebe da nas nešto boli da bismo otišli u teretanu. Međutim, onog trenutka kada sumnjamo da imamo neku vrsti psihološkog problema, koja bi mogla da bude na bilo koji način karakterisana kao dijagnoza ili, ako to nije, stvara poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju, tada je sasvim sigurno vrijeme da se obratimo profesionalcu. To su psihijatri i psiholozi“.
Cerović odnedavno vodi i online psihološko savjetovalište, što je novina za Crnu Goru. Mogućnost čak i anonimnog zakazivanja, plaćanja i razgovora bez odlaska u ordinaciju, vjerovatno je jedan od razloga zbog kojeg navodno postoji interesovanje za tu vrstu pomoći.
Bonus video:
