Draga Bigović iz Nikšića ne smatra sebe uspješnom već srećnom ženom. Uspješni, smatra ona, imaju dosta novca, a srećni - miran san. Bila je jedna od prvih žena kondukterki u Nikšiću, da bi nakon bavljenja knjigovodstvenim i poslovima u trgovini, bila prva Nikšićanka koja je odlučila da se bavi proizvodnjom i prodajom domaćih kolača. Bilo je to sredinom devedesetih prošloga vijeka.
„Uvijek sam voljela poslove u kuhinji, da pravim kolače, kuvam. To mi je bilo zadovoljstvo. Imala sam divnu komšinicu Jelenu, koja je pravila izuzetno lijepe kolače, tako da sam učila od nje. Još sam se bavila trgovinom kada sam počela kući da pravim kolače. Djeca stasala za fakultet, inflacija 'jede' cijelu platu i dodatna zarada je bila prijeko potrebna“, priča Draga koja je počela sa pravljenjem baklava, bugarskih ruža, ruskih kapa, da bi danas u ponudi bilo tridesetak vrsta kolača.
Iako su bila teška vremena, priznaje da je uspijevala da nikada ne bude bez novca. Radilo se dosta - u to vrijeme je bila šefica prodavnice, domaćica, ali i slastičarka koja „zavrne rukave“ napravi nekoliko plehova kolača i novac pošalje kćerci i sinu u Beogradu, gdje su studirali.
Kada je shvatila da od „slatkog zadovoljstva“ može i da se zaradi više nego u preduzeću gdje je radila, odlučila je da proda radno mjesto i da otvori radionicu kolača.
„Podigla sam kredit i radionicu otvorila 2001. godine. U početku sam radila sama, ali kada sam vidjela da ne mogu da napravim onoliko koliko narod traži, bila sam prinuđena da zaposlim prvo jednu, a danas četiri radnice“, kaže Draga.
Nakon pojave konkurencije i početka krize u jednom trenutku imala je veću proizvodnju od potražnje, što je za nju bio signal da više ne čeka kupce, već da ih traži.
“Počela sam da pravim kolače za razne firme, u početku manje, a sada radim sa većim sistemima poput 'Lakovića'. Iako se radi puno, moram priznati da je prije bila veća zarada“, iskrena je Draga koja nije samo vlasnik i direktor.
Ona je, kako kaže, i vozač, i radnica zadužena za nabavku, naplatu, prodaju, ali i čistačica. Sve po potrebi. Redovno prati sve seminare, član je ženskog preduzetništva u Privrednoj komori.
Iako je u poslu sa kolačima 20-ak godina, priznaje da još dosta toga može i želi da nauči. Nije je sramota da iskusnije u biznisu upita za savjet, da od domaćica vještih sa kolačima „pozajmi“ recept. Ali je zato spremna i da drugima pomogne. Šest njenih bivših radnica je otvorilo svoje radnje.
Neće da u posao uvodi mašine
Dnevni promet je oko 130 kilograma kolača i kako reče količinu ne želi da mijenja. Smatra da bi joj kvantitet oduzeo kvalitet, a da bi mašine i serijska proizvodnja kolačima uništila prefiks „domaći“, što ona nipošto ne želi.
“Bilo je problema, prepreka, čak i dvije krađe, bilo je momenata da sam se pitala šta mi bi da napustim posao gdje je drugi morao da vodi brigu o svemu. Bilo je onih koji su mi predlagali da odustanem od posla, ali porodica je uvijek bila uz mene. Nije lako, dosta obaveza, morate svakoga ispoštovati, podmiriti sve račune, ali ne smije se posustati niti stati kod prve prepreke”, kaže Draga koja domaćim kolačima namjerava da se bavi i kada se penzioniše. A do tada, ima još vremena.
Bonus video:
