Za Pošćenski katun na Žabljaku, koji se nalazi na putu ka Trsi u Pivi, ove godine raspituju se i djeca. U pauzi između vrućeg ljetnjeg dana i iznenadne kiše, durmitorskim stazama penju se na konjima čije dizgine pridržavaju momci iz katuna Karadžića. Ljubitelji jahanja za sat vremena treba da izdvoje 12 eura, a za one sa plićim džepom, Karadžići nude i nižu satnicu. Za to vrijeme roditelji mogu da uživaju u poslasticama domaće trpeze, piju kafu, izležavaju se na travi ili ćaskaju sa domaćinom o sudbini Pošćenskog jezera iznad koga se nalazi katun.
“Ove godine smo počeli sa konjima, imamo ih pet, dva su iznajmljena na duže, a tri su aktivna pa se ponekad napravi gužva, ljudi čekaju. Planiramo da napravimo sopstvenu ergelu,“ ispričao je za „Vijesti“ Neđeljko Karadžić.
Njegov katun jedan je od mnogobrojnih u ovom dijelu Crne Gore. Sem table na kojoj se nudi sir, skorup, domaća kuhinja, katun se, makar na prvi pogled, ne razlikuje mnogo od ostalih, izgleda kao obično planinsko domaćinstvo.
“Ovo je tradicionalno durmitorsko selo koje ima savremena obilježja. Imamo sopstvenu solarnu struju koju proizvodimo, solarni bojler na kome grijemo vodu. Nijesam inženjer pa ne znam kako to ide, ali važno je da radi. Nijesmo povezani sa Elektrodistrubicijom, nemamo ni vodu već je dovozimo“, priča vlasnik, pokazujući solarne panele koji skupljaju sunčevu energiju.
Čak i prethodnih dana, kad je na Durmitoru, maltene, svakodnevno bila kiša, struje je bilo dovoljno. U maloj kući, u sredini dvorištva u katunu je kupatilo. Na krovu je solarni bojler koji zagrijava vodu. Tu se, uz domaćine, kupaju i turisti, koji odlazeći u obilazak Durmitora, ili na povratku iz planine - svrate kod Karadžića. Smješteni su u nekoliko kućica na brdu, ili u svojim kamp prikolicama. Dosta je motorista ili entuzijasta na biciklima.
“Većina naših gostiju, 99 odsto, su stranci. Ne znam šta ih privlači ovdje, ali dolaze iz svih djelova Evope. Valjda im dosade civilizacijska dostignuća“, kaže Neđeljko Karadžić.
Skoro svu hranu sami proizvode
Karadžić na pitanje po čemu se razlikuju od ostalih eko-katuna kaže da skoro svu hranu, sem brašna, proizvode na svojoj farmi, kao i struju i toplu vodu.
”Ne volimo naziv eko-katun ili etnoselo. Ovdje je sve eko“, dodaje on.
Svoju ponudu porodica ne reklamira preko turisčkih agencija, kažu da se uzdaju u dobar glas.
“Do sada nam se nije žalio niko od gostiju“, tvrdi Neđeljko.
Katun je u subotu napuštala i jedna britanska porodica, koju smo zatekli kako nalaže vatru usred dvorišta. Na pitanje da li roštiljaju, odgovorili su odrično. „samo se opuštamo, ovdje kao da smo sjedinjeni sa prirodom. Vatra umiruje“, rekao je Kristijan Tomas, pomažući desetogodišnjem sinu da spremi stvari za nastavak putovanja.
Galerija
Bonus video:
