Kad se sa Zekove glave, drugog najvišeg vrha Bjelasice (2.116 mnv), pogleda dolje ka Pešića jezeru, nekako je lako povjerovati u legende u kojima se krilati konji druže sa vilma, a svaki pokušaj čovjeka da im se približi biva kažnjen. Tišina i staklena mirnoća vode, ušuškani u njedrima jedne od najzelenijih planina na sjeveru Crne Gore, ostaviće bez riječi i one kojima su oči navikle na raskošna djela prirode.
Drugo najveće jezero na Bjelasici, dugačko oko 290, a široko 165 metara, između vrhova Crne, Zekove, Borove i Cmiljeve glave, ne zaostaje po ljepoti za poznatijim i većim Biogradskim jezerom. Naprotiv. Nije teško ni pretpostaviti otkuda ljudima, koji su vjekovima živjeli na njegovim obalama, toliko mašte i inspiracije da ispričaju jednu od najljepših legendi crnogorskih planina.
“Po toj legendi, sve noći po mjesečini, lijepi bijeli konj modrih očiju letio je iznad jezera. Okolo jezera, očarane njegovom ljepotom, skupljale su se vile i dugo bez riječi posmatrale taj 'ples' nad vodom. Tako je bilo vjekovima… Ljudi su, svjesni da im nije mjesto među tom družinom, zazirali od jezera. Svi, osim jednog mladog lijepog Pešića, koji je želio da pokaže hrabrost ili da ugrabi dio te ljepote pa se odvažio da se noću okupa u jezeru. To mu je bilo poslednje kupanje. Pričao je narod, vile su ga utopile iz ljubomore", sjeća se onoga što je čuo u svojem rodnom kraju Predrag Obradović.
Ne zna se da li je krilati konj, čije su oči imale istu boju kao voda nad kojom je zavodio vile, ikada ponovo izronio i nadlijetao jezero. Ne zna se ni da li su vile zoru više čekale na obalama Pešića jezara, ali se zna da u njegovim prozirnim dubinama nikada više nije nestao nijedan čovjek.
To je priča koju i turistički vodiči rado ispričaju stranim turistima, nakon napornog pješačenja uz Bjelasicu. Ali, prije svega, to je priča poetski nadarenog naroda i ljudi koji čuvaju njegovo kreativno nadahnuće i tradiciju. Miloje Pešić, stari gorštak koji je, kako kaže, život proveo uz to jezero, s dignutom obrvom i podsmješljivo gleda sagovrnike koji podsjećaju na “modrookog krilatog konja” i vile.
U zavadi sa knjazom Nikolom
Za đeda Miloja jedino je vrijedna pažnje i sjećanja istinita, čemerna i nimalo poetična priča sa početka prošlog vijeka. Vezana je za jezero, bratstvo Pešića i knjaza Nikolu. Neće starina da se sjeća, kaže, “davnih bajki” i “babskih priča”, ne da da se zaboravi kakvu su muku njegovi preci mučili zbog toga što su bili u zavađi s knjazom.
“Ovdje je bila granica sa Turcima. Pešići se omrazli knjazu. Od njega su bježali svaki čas uz samu granicu i preko nje. Duga je to i teška priča, znam da je lakše pričati o krilatim konjima i vilama, ali ovdje je pisana istorija bratsva Pešića, ovdje su se mučili i nadgornjavali s gospodarem, ovdje su se suprotsavili samovolji i bahatosti. Zbog toga je po njima jezero i dobilo ime. Ne može biti drugačije, ja druge priče ne znam i nijesam čuo za njih. A, i ako sam ih čuo, neću da ih pamtim. Jer nijesu istinite", kaže Miloje i odlučno “stavlja tačku” na legende o nastanku imena jezera.
Zatim istorigrafskom preciznošću ređa datume i imena predaka. Kroz njegove riječi provijava nejvješto skrivan ponos. Omakne se Miloju i neka paralela sa sadašnjim događajima, istrajnosti i usamljenosti buntovnika i nemilosrdnosti silnika.
A na nekoliko stotina metara od jezera, na rubu šume, u dugo nekošenoj travi, tu kada se preskoči preko potočića koji otiče iz jezera - vire krovovi drvenih kolibica. Zvukovi svakodnevice katuna odagnaju pažnju sa mitskih bića i istorijskih podataka. Na livadi blizu kolibe stado od tridesetak ovaca i čobanica Gorica Pešić. I prije nego što išta kaže o sebi, jasno je da rado o jednoj od onih otvorenih, toplih ženskih duša s kojima se jednostavno i spontano razgovara. U njenim kratkim rečenicama, još uvijek je aktuelna jednostavna “filozofija” života žene sa sjevera Crne Gore. Neprekidan težak rad se podrazumijeva, trenuci tuge i oskudica stoički podnose, a sreća objeručke i sa zahvalnošću prihvata. Priča Gorica kako ona i “njen čo’jek” u katun dolaze već više od dvije decenije, skoro od prvog dana braka. Svake godine čim okopni stari, pa do prvih pahulja novog snijega na obali jezera. Pomalo oguglala na ljepotu kraja u kojem provodi dane, ali zahvalna na obilju vode i trave, s nostalgijom priča o vremenu kada u kolibi nije bila sama kao prošlog i ovog ljeta.
“Đeca se poudala, poženila ili se školuju, muž radi u Beranama... Sama sam. A najviše mi nedostaje vrijeme kada su ispred kolibe bile dvije žice đetinjeg veša. Milina je to bila. Svi smo bili ovdje. Život, veselje, gužva…Brzo mi đeca porastoše, odoše…”.
Kupljena zemlja kao „mjerna jedinica” rada
U kolibi sa zemljanim podom i drvenim krovom, pokrivenim “terpapirom” koji nije izdržao ljetošnje kiše, oskudno, ali uredno pokućanstvo, nekoliko drvenih polica, kreveti i šporet kojeg u tim krajevima zovu “ciganac” ili “bosanac”. Po navici, Gorica, odmah lako i spretno zalaže vatru, pa plamen brzo obuhvata suve bukove cjepanice. Planinka kuva kafu, donosi hranu i priča slikovito…
“Najbliža koliba je od naše udaljena pola kilometra. Sa ženama iz tog katuna, Šekularaca vidim se samo s brda na brdo. Domahnemo jedna drugoj, nemamo vremena za priču ni za sjednik. Ustajem čim svane, a poslove oko sira završavam oko deset uveče. Moram po cijeli dan biti pored ovaca, jedino što napravim pauzu sat vremna oko podne. Lijepo je ovdje, navikla sam, ništa meni ne fali…”.
Ne smeta joj samoća, ni nedostatak struje. Tek ponekad uključi tranzistor. Na katunu nema prostora za dokolicu, a nekad se odjednom rade i po dva posla. Dok čuva ovce, Gorica plete vunenen čarape “na četiri igle”, onako kako su ih radile njena majka i njena svekrva. Na isti način siri i pravi kajmak. Hrana pripremljena na obali Pešića jezera, uvjerena je, ukusnija je nego ona bliže gradu. Zbog vode, trave, vazduha… Jedino, kajmak nije debeo kao nekada, kada se - pričao joj svekar - na njemu mogao održati ostavljeni pištolj, a da ne potone u mlijeko.
“Zadovoljna sam ja. Lijepo mi je. Čo’jek i ja postigli smo što smo htjeli. Školovali đecu, kupili zemlju. Od svega dva ara koje smo u početku imali, zaradili smo i kupili još 34. Sada se trudimo da pomognemo sinu da kupi stan. Lijepo je ovdje, može da se zaradi, da se živi. Još kad zrenu borovnice... milina.”
Gorica ne može precizno reći koliko tačno novca zarađuje mjesečno. “Mjerna jedinica” njenog rada je zemlja, koju tim parama kupe njen muž i ona. Tako su, kaže, jednog ljeta za dva mjeseca od prodaje mlječnih proizvoda i borovnica kupili cijeli ar zemlje u dolini Lima, vrijedne, plodne…
Voljna je planinka da podijeli i “tajnu” uspješnog pripremanja vasojevićkog specijaliteta od ovčjeg mlijeka. Nadaleko poznatog “jarduma”. Jedino, kaže, ne zna kazati precizne mjere. Ona to radi, onako, po navici.
“Lako vam je to, jednostavno i brzo se sprema. Zagrije se ovčja varenika do pred ključanje. Osoli se, polako kuva i neprestano miješa. Soli stavite, onako... Kad ocijenite da se zgusnulo, ostavite da se ohladi. Neko ga pije i vruće. Lako je to, svako to može, ali sada varenika nije baš najbolja. Najbolje je 'jardumiti' poslije Ilina dana (2. avgust).
Goričino vrijeme za razgovor s gostima ističe onog trenutka kada ovce prestanu da planduju. Poslije toga zaključava kolibu, uzima igle i kreće za njima. Do noći je još nekoliko sati van kolibe, a zatim ide muža, sirenje uz petrolejsku lampu, pa kratak san dok svane. I tako svakog dana. Sve do početka oktobra.
“Priznajem, s jeseni je ovdje nekako žalosno. Spuste se oblaci, opusti planina, drveće i trava požute. Svije se neka tuga oko srca. Sada je uživanje, sve ovako veselo i zeleno, pa čak i kad pada kiša i gromovi udaraju u ove vrhove okolo, ne bude mnogo strašno” - priča planinka dok pletući, polako, “stopu pred stopu”, prati stado k Pešića jezeru.
“Dvore modrookog konja” poslijepodnevno sunce prošara raličitim nijansama, kojima nije lako dati ime. Pešića jezero, veličano narodnom maštom i “dotaknuto” crnogorskom istorijom, ostaje respektabilna turistička atrakcija. Ali i mjesto svakodnevnih živornih iskušenja sve rjeđih gorštaka, koji i dalje, kao i njihovi preci hrane djecu svojim žuljevitim rukama. Zahvalni na tom pitomom parčetu raja u srcu Bjelasice.
Projekat Amazing Montenegro ostvaruju mediji i Portonovi kao strateški partneri.
Galerija
Bonus video:
