Kada je od roditelja tražio da njegovoj mlađoj sestri daju ime Draženka, njen brat Sava ni sanjao da će joj time praktično odrediti dio života u budućnosti i pomoći joj da ostvari najveći san - da napiše knjigu.
Draženka Laketić iz Pljevalja rođena je 1990. godine. Pet godina prije njenog rođenja, o jednoj drugoj Draženki - Draženki Čuljak, tada sedamnaestogodišnjakinji, i njenoj godinu starijoj sestri Šimi, pričala je cijela bivša Jugoslavija.
Sestre Čuljak su u januaru 1985. preživjele sedam dana i osam noći, u jami dubokoj desetak metara, nakon što su se izgubile u sniježnoj mećavi na putu od svog sela Bogodol, kod Širokog Brijega, prema Mostaru. Javnost je bila u čudu kako su sestre preživjele na ekstremnoj hladnoći u tankoj odjeći i bez hrane. Nakon što su ih od smrti spasili lovci Drago, Rade i Krešo Ćavar, o sestrama Čuljak, njihovom liječenju na Vojno-medicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu, gdje su im objema amputirane noge, izvještavali su svi.
O Draženki i Šimi Čuljak pričalo se godinama i pod njenim utiskom, tada dječak, Sava Laketić iz Pljevalja je, po rođenju sestre 1990. godine, roditelje zamolio da joj daju ime po jednoj od njih.
Draženka Laketić nije bila baš srećna izborom svog brata i godinama nije prihvatala ime, jer je bilo “čudno” za dio Crne Gore u kojem je odrastala i živjela do prije devet godina. Kad je čula priču o sestrama Čuljak i kad je konačno i lično upoznala imenjakinju koja već 25 godina živi u Kanadi, gdje se aktivno bavi sportom, odnos crnogorske Draženke prema imenu se promijenio. “Brat se i ne sjeća, ali je skoro nesvjesno napravio jednu divnu priču - i tek prije nekoliko godina dobio je prvu pohvalu za izbor imena”, kaže ona.
Draženka iz Pljevalja je, zahvaljući bratu da joj ime da po jednoj od sestara Čuljak, dobila i temu za pisanje knjige - a vjerovala je da će temu biti teško naći.
“Pa meni je pisanje knjige jedna od najvećih životnih želja, ako ne i najveća - i uvijek sam mislila da neću doživjeti nešto što će mi dati za pravo da je i počnem, a onda me ovo tresnulo”, kazala je ona “Vijestima”.
Crnogorska Draženka je u potragu za imenjakinjom i njenom sestrom ozbiljnije krenula tek ove zime, kada joj je majka poslala link teksta o njima, da je uvjeri da je ta priča stvarna. Nakon toga je potražila i kontakt Draženke Čuljak i nakon što su se povezale, praktično su postale porodica.
“Stalno se šalimo kako je čudo kao da se znamo cijeli život, koliko dobro funkcionišemo, osjećam se kao da smo najbliži rod”, priča za “Vijesti” Draženka Laketić.
Dvije Draženke se nakon prvog susreta u maju, u Mostaru, ponovo druže ovih dana u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Nedavno su se zajedno boravile u Sarajevu, gdje je na Sarajevo film festivalu premijerno prikazan film “Sestre” - svojevrsna rekonstrukcija događaja iz 1985, koji potpisuje produkcijska kuća “Kadar” iz Širokog Brijega.
Crnogorska Draženka je na toj premijeri prvi put srela i drugu sestru Čuljak, Šimu.
“Komentari su bili sjajni, bilo je jako emotivno, jer su tu bili i članovi porodice, njihovi prijatelji iz Kanade. Stekla sam utisak da je ta priča veoma svježa i dalje, jer ih dosta ljudi prepoznaje, a one nekako sjajno prenose tu novu šansu za životom”, prenosi utiske sa premijere filma “Sestre” crnogorska Draženka.
Ipak, najveći utisak na nju kaže da je ostavila posjeta kanjonu, u kojem su sestre Čuljak prije 33 godine bile zarobljene danima na temperaturama i do minus 27 stepeni.
“Čudo! Bila sam na mjestu na kojem su ležale i ne vjerujem ni kako su stigle tamo, kako su ih lovci čuli i izvukli, jer je strmina kojom su ih nosili skoro pod pravim uglom, puna rastinja. Toliko je dramatično, da je čudo da su sestre Čuljak tada ostale nepovrijeđene i bez lomova”, priča puna utisaka Pljevljakinja.
Sestre Čuljak su i prije tri godine pokušale da obiđu mjesto nesreće, ali bez uspjeha. Zato je u nedavnu akciju uključena i ekipa Gorske službe spašavanja “Široki Brijeg”.
“Oni su nas spuštali na mjesta koja su teško prohodna. Momci koji su nas pratili pod punom opremom su se čudili kako je neko u toku zime tu prošao bez povreda. Neizmjerno mi je drago zbog tok iskustva, jer sam toliko blizu prišla toj priči, pa se sve više govori i o knjizi koju pišem u Draženkino ime”, kaže Laketić.
A za njenu imenjakinju Draženku Čuljak, posjeta mjestu nesreće nakon 33 godine je ostvarenje jedne od životnih želja.
“Prije tri godine, nakon dolaska u Mostar sa sestrom Šimom, majkom Radom, lovcem koji nas je prvi pronašao i sa nekoliko prijatelja, prvi put sam zašla u okrutni kanjon koji nas je sedam dana čuvao na temperaturi koja se spuštala i do -27 stepeni. Tada, nas nekoliko prošlo je kamenom okovanu stazu i zaustavilo se na prvom od tjesnaca koje tada nismo uspjeli preći bez konopaca. Činjenica da mjesta koje sam sa sestrom prošla bez straha da ćemo ostati zarobljene, a da po ljetnjem vremenu nije moguće proći, je izazvala buru emocija u koje su stale mnoge uspomene koje sam imala u vezi sa tim događajem”, ispričala je Draženka Čuljak nakon sarajevske premijere filma “Sestre”.
Prolazeći kroz kanjon, ona ali i njeni prijatelji i rodbina, koji su došli da je podrže u tom naumu, bili su, kaže, začuđeni okolnostima i time kako su ih lovci te 1985. strmim kanjonom izvukli.
“Potpuno obezbjeđeni prešli smo kanjon i došli do dijela gdje sam sa Šimom preživljavala te hladne dane, a samo spuštanje za mene bilo je kao velika i opšta pobjeda u dogovoru sa prirodom i ekipom koja me je pratila”, kazala je Draženka Čuljak.
Film “Sestre” će naredne dvije godine biti prikazivan samo na festivalima, a Draženka Laketić se nada da će stići i u Crnu Goru i da će i crnogorska publika, makar na filmskom platnu moći da dijelom doživi čudo preživljavanja žene po kojoj je dobila ime i njene sestre.
O tome kada će biti objavljena i knjiga koju piše o čudesnim sestrama, još ne govori. Ali, zahvalna je neizmjerno spletu životnih okolnosti koje su je dovele tu gdje je danas.
“Vjerujem da moje čudno shvatanje svega ima veze sa mojim čudnim imenom i još čudnijim načinom na koji sam ga dobila... Hvala mojima što su bili čudno ravnodušni, kad je trebalo jer su stvorili neki baš lijep splet okolnosti”, navela je ona, pored ostalog, u Facebook objavi nakon prvog susreta sa imenjakinjom iz Hercegovine.
Preživjele zahvaljujući čudu
Tog 6. januara 1985, sestre Čuljak su se oko 14 sati iz Bogodola, planinskog sela na oko 20 km od Mostara, zaputile prema Širokom Brijegu. Odatle su planirale da idu za Mostar, gdje je radila njihova majka Rada. Usput su se izgubile i upale u preko 10 metara duboku jamu. Otac je mislio da su kod majke u Mostaru, a majka da po takvom snijegu niko i ne izlazi iz kuće. A telefoni su tada bili rijetkost. Lovac koji ih je prvi pronašao, nije odmah povjerovao u njihovu priču. Sestre su u trenutku nesreće na sebi imale samo traper jakne, tanku odjeću i čizme. Njihovo preživljavanje i danas se u svijetu smatra čudom.
Nakon što je sa njima nedavno posjetila mjesto nesreće i to u ljetnjim uslovima, Draženka Laketić kaže da ne zna kako je lovac uopšte i čuo njihova dozivanja. “Teren je baš nenormalan, ja i dalje ne mogu sebi da objasnim kako ih je neko čuo iz ove provalije. I potpuno mi je logično da im niko nije vjerovao koliko dugo su tu i što ih je lovac najprije ignorisao i otišao kući”, kazala je ona “Vijestima”.Sestre Čuljak uživaju u sportu
Nakon odluke ljekara na VMA da djevojkama amputiraju noge, njihova majka je mislila da one više neće imati normalan život. Danas Draženka Čuljak redovno ide u teretanu, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje i 2013. je na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade. Obje sestre rado rone, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motociklom, objavili su ranije hrvatski mediji.
Bonus video:
