Ulaskom u 2014. najstariji porodični biznis u kontinuitetu u Baru započeće devetu deceniju uspješnog rada. Poslastičarnica Karađuzović- najslađi zaštitni znak Starog Bara kako je u šali zovu i dan danas nudi kolače u čijem spravljanju čuveni starobarski poslastičari ne odstupaju od recepture po kojoj su davne 1934. ušli u ovaj posao.
“Mi kolače pravimo ručno i bez hemije”, ne bez ponosa opisuje „proizvodnu filozofiju“ Bajazit –Bato koji vodi firmu zajedno sa Agronom i Džengisom Karađuzovićem.
Osim u Starom Baru, svoje poslastice Karađuzovići prodaju i na zelenoj pijaci na Topolici, gdje im je burekdžijska radnja. Uvijek nasmijani i raspoloženi Agron kaže za „Vijesti“ da Karađuzovići po starinskim receptima prave baklavu, kadaif, tulumbu, gurabije, orasnice, lenju pitu, sladolede, od novih kolača figaro, ljeti drže i štefanije i poljupce, “pa Redžepove bombone, šećere, crvene jabuke...“
Specijalitet kuće je sultan-sudžuk, kolač koji ima dugu istoriju, a koji danas pravi samo ova radnja.
Ušećerene jabuke dobro prolaze i ljeti i zimi, kupuju ih roditelji i djeca (FOTO: Anto Baković)
“Samo mu ime govori odakle kolač potiče, kome je služio i za što je koristio. Sastav mu je od meda, bjelanceta, oraha i čokolade, pa je to pomalo i domaći afrodizijak koji su patentirali sultani. Zato je i malo skuplji od drugih naših kolača osamdeset centi, jer iziskuje više materijala i sama proizvodnja mu je jako delikatna pošto od deset pokušaja osam uspije”, kaže Agron.
Prvi Karađuzović koji je počeo da pravi i prodaje poslastice bio je njihov đed Redžep, prije 80 godina u Starom Baru. Do tada su, priča Bato, bili poznati po drugim poslovima: Redžep je bio trgovac, a porodica je zajedno držala sedam opančarskih i obućarskih radnji, snabdijevali su opancima primorje od Ulcinja do Igala.
“A onda nam se desio bankrot i to na suve smokve! Otkupili smo 12 vagona suvih smokava, po šest za Zagreb i Austriju, potrefilo se da je udario jugo i ucrvljali su se svih 12 vagona! Da bi se platile tolike smokve, morali su naši đed i stric da prodaju 600 korijena maslina, dvije uljare i svih sedam radnji! Otac Redžep mi je govorio, bio je to bankrot od 15.000 zlatnih napoleona. Mahmut, sin strica Halila, naučio je u Ulcinju poslastičarski zanat i oni su svi zajedno ušli u ovaj zanat 1934, navodi Bato, ističući da je Mahmut bio vrhunski znalac svog posla, „i danas bi se moglo naučiti od njega“.
Mahmutov princip u radu najslikovitije opisuje aktuelni hit ove poslastičarnice „koji naročito vole Rusi“- smokvice, potpuno čiste, koje se kuvaju sa šećerom i orasima, bez ikakvih primjesa hemije. Zato je, dodaje Agron, njihovim kolačima rok trajanja maksimalno do deset dana jer u njima nema ni aditiva ni konzervansa.
Iz starih vremena još su traženi Redžepovi šećeri, koji su u stvari bomboni. Karađuzovići ih spremaju obično za Bajram i najčešće ih traže ljudi starijih generacija. Pored Barana, stalni kupci su im iz Budve, Petrovca, Podgorice, „kad su praznici obavezno i iz Ulcinja“, dok su držali radnju u Sutomoru, njihovi kolači su stizali preko turista na sve strane Evrope.
Porodična tradicija ulazi u devetu deceniju: Slastičarnica Karađuzovića u Starom Baru (FOTO: Anto Baković)
“Posao se lagano širio, 1955. smo otvorili drugu radnju kod stare raskrsnice, pa treću u Sutomoru, radili smo čak i u Ulcinju tri godine početkom šezdesetih... U Sutomoru smo radili od 25. aprila do prvog novembra, svi gosti su nam bili stranci. Ne mogu zaboraviti jedan 25. oktobar, sam sam imao sve Njemce, trefilo me da na terasi u jednom trenutku vidim 34 porcije sladoleda, a Njemci traže stolice, jer ih nije bilo dovoljno, imali smo tada 32 hoklice, pa smo ih morali iz magacina donositi. Radnju u Sutomoru sam zatvorio 1989. jer sam shvatio da više nema one draži kao što je bilo. A imali smo stvarno kvalitetan sladoled, sve od svježeg voća...,prisjeća se Bato.
Turisti iz Rusije vole sve što je sa suvim smokvama: Agron (Foto: Anto Baković)
Cijene su Karađuzovićima i dalje reklamne, kažu, kugla sladoleda 40 centi, kolač od 40 do 80 centi. Nekad su svi kolači prolazili „porodični žiri“, ali, dodaje Džengis, sada je drugo vrijeme, „djeca vole sve nešto drugačije“.
“Ipak, svi vole kadaif. Mi najviše radimo u sezoni, u Starom Baru su glavni turisti Rusi i Poljaci, vole kolače sa smokvom, baklavu..., kaže Džengis koji najmanje priča, a formalno je šef.
Agron dodaje, „mi smo u poslu konzervativni, poštuje se riječ najstarijeg u kući“. Na pitanje „Vijesti“ da li će njegova i Džengisova djeca nastaviti ovaj biznis, Agron kaže da se nasljednicima savjetuje da prvo završe školu. Kaže da je ovo naporan i odgovoran posao, Džengis dolazi oko četiri i po-pet sati ujutro, na pijaci se ostaje do dva sata popodne, a poslije pauze od dva sata, opet rade od pet popodne do deset uveče u Starom Baru, „ radi se u stvari cijeli dan svaki dan“.
“Mi sada forsiramo našu omladinu da ih fakultetski obrazujemo, a ovo im nikada neće faliti, radnje su tu, mašine su tu. Volio bih ipak da tradiciju ne prekidamo, sin mog brata Hasana od koga sam sve naučio, već je izašao iz ovog posla. Vidjećemo, sve diktiraju i situacija i vrijeme, ako se turizam pojača, biće posla...., zaključuje Bato Karađuzović.
Sa Rumije je na samarima stizao snijeg za sladoled
U poslastičarnicu je ljetos navratio i potomak porodice Markičić koja je iz podrumijskog sela Mikulići ljeti na samarima magaradi Karađuzovićima donosila snijeg koji se tada zadržavao u rumijskim pećinama.
Agron kaže da ih je Markičić blagosiljao, govoreći da su jedni druge tada držali u životu kroz taj snijeg. “Rekao nam je da su obje naše kuće imale od njega korist: oni su ga donosili rano ujutro pokrivenog, da se ne otopi i onda su naši preci od njega pravili sladoled koji bi trajao onoliko koliko bi trajao snijeg da se ne rastopi, jer nije bilo frižidera, pa ko stigne da ga pojede-uživa u njemu. Danas nema čega nema, ali, izgubio se taj stari šmek”, kaže Agron.
Njemci vole krofne
“U jednom trenutku su Karađuzovići od Doma zdravlja dobili gratis sanitarne knjižice kao najstariji i najmlađi radnik u opštini. Ja sam bio taj najmlađi, radio sam sa krofnama i Njemcima na plaži u Sutomoru još onda kada, čini mi se, nisam znao ni da računam. Bilo je to drugo vrijeme, kaže Agron.
Galerija
Bonus video:
