Obrijana glava, debeo lančić oko snažnog vrata, kožna jakna i privjesak za ključeve sa mrtvačkom glavom, opis je koji odgovara svakom “žestokom momku“, pa tako i popularnom “šefu tivatskog podzemlja“ Zdenku Radoševiću.
Tako Zdenka u šali časte njegovi prijatelji i poznanici koji znaju da je on neprikosnoveni tivatski autoritet kada je u pitanju jedna tako uobičajena životna stvar – smrt!
Zdenko Radošević je dugogodišnji šef Radne jedinice “Gradska kapela i pogrebne usluge“ tivatskog Komunalnog preduzeća. Čovjek koji se svakodnevno sreće sa smrću više od 30 godina brine o ispraćajima na posljednje putovanje stanovnika Tivta. Nezahvalan, za neke pomalo morbidan, ali u suštini duboko human posao, jer se Zdenko nađe na usluzi svima koji, logikom neumitnog toka života, prije ili kasnije doživljavaju jednu od najvećih životnih drama – smrt voljene osobe, člana porodice, prijatelja...
Oni nijesu sposobni da u tim trenucima brinu o praktičnim stvarima. Sve to na sebe preuzima Zdenko u maniru najuigranijeg državnog protokola, a ako negdje zaškripi onda Tivćani znaju da su ožalošćeni ipak “radili na svoju ruku“. Njegov interesantan životni put tu dolazi do izražaja jer je Zdenko, prije kapele, dug radio u Centru za kulturu Tivat, bio član amaterskog pozorišta, svirao i pjevao.
“Pokojni Stijepo Bjelica me je prije više od 35 godina uveo u ovaj posao.
Rekao mi je - Zdenko ovo ti nekada može valjati, a i ljudima ćeš pomoći. I evo me već skoro četiri decenije ispraćam Tivćane na njihove posljednje partence. Posao nije jednostavan, prvenstveno sa emotivnog stanovišta jer nije lako biti na mjestu gdje ljudi plaču, žale i dolaze kada im je najteže u životu, a ti si obično među prvima koji im izjavljuješ saučešće i pokušavaš im pomoći da se priberu i počnu nositi sa okrutnom stvarnošću. Mislim da je to, ipak, u suštini, duboko humana dimenzija ovog posla“, priča Zdenko za “Vijesti“.
Na stolu su za mnoge čudn rekviziti (FOTO: SIniša Luković)
Sa njim smo razgovarali na njegovom radnom mjestu – maloj kancelariji iza tri odarnice reprezentativnog objekta tivatske gradske kapele. Iako je smrt odmah tu, iza zida, u njegovoj kancelariji vrvi od života i pozitivne energije jer je Zdenko izuzetno pozitivan i duhovit čovjek – tu je televizor, dobre knjige, neizostavni amblemi splitskog “Hajduka“ čiji je pasionirani navijač, ali i predmeti koji na šaljiv način govore o poslu kojim se Radošević bavi.
Zdenko sam kaže da su njegov humor i duhovitost možda neka vrsta odbrambenog mehanizma, bježanje od stvarnosti: “Najbolje ja znam kako doživljavam svačiju smrt, bio to ne daj Bože, momak od 20 godina ili starac od 100 ljeta.
Uvijek je to nečiji brat, roditelj, prijatelj i uvijek me to dotakne, ali ne smijem to javno pokazati jer moram biti profesionalan i čvrst, prvenstveno radi ožalošćene porodice. Za njih je to zaista strašno stresan momenat, oni se potpuno pogube pred bolom i tada neko mora 'čvrsto držati uzde' i obaviti ono što je nužno učiniti.
Ja sve to dalje radim sam iako me ljudi pitaju kako to mogu činiti sam. Lijepo – to je vrlo osjetljiva stvar i ne želim da sa bilo kime dijelim odgovornost, već da se tačno zna ko je kriv ako nešto, ne daj Bože, ne bude u redu. Ovo je posao u kome se jednostavno ne smije griješiti jer to ljudi pamte i zato ja želim sam učiniti sve što je do mene“.
Zdenko kaže da posljednji ispraćaj pokojnika organizuje poštujući stare običaje, kako se to vjekovima činilo na primorju, ali u skladu sa pravilima rada gradske kapele. U multietničkoj i multireligioznoj sredini kakav je Tivat, kada je to u pitanju do sada nije imao nikakav problem, bez obzira iz koje društvene grupacije bio pokojnik i njegova porodica.
Neizostavni dio pogrebnih ceremonija na primorju je i učešće Gradske muzike koja pokojnika ispraća uz zvuke marće funebre – posmrtnog marša.
“Gradska je glazba vazda pratila pogrebe i to uvijek sa njima nekako dostojanstvenije izgleda. Sada imamo novinu – trubača, jednog momka iz Gradske muzike koji odsvira posljednji ispraćaj i to takođe djeluje vrlo svečano. Sada imamo namjeru uvesti i eventualno klapu da otpjeva na posljednjem ispraćaju čovjeka koji to želi jer imamo i takve zahtjeve”, priča Radošević.
Ovako izgledaju vrata Zdenkove kancelarije (FOTO: Siniša Luković)
On dodaje da namjerava u kapeli instalirati i zvučnike sa kojih će, tokom saučešća, dopirati adekvatna lagana instrumentalna muzika, onako kako to rade na najvećim grobljima u regionu.
Zdenko smatra da su neka od grobalja, bez obzira na karakter i funkciju tih objekata, zapravo svojevrsni spomenici kulture, čak i turističke atrakcije poput varaždinskog ili glavnog zagrebačkog groblja Mirogoj. Tivatska posljednja počivališta su daleko od toga, ali ipak ima vrlo uređenih kao što su groblja u Donjoj Lastvi ili na Svetom Šimunu, a neki od nadgrobnih spomenika, kao što su kapelica porodice Belafusso u Lepetanima, familije Fažo u Donjoj Lastvi ili Staničića na groblju Sveti Šimun, svojim dimenzijama, oblikom i karakteristikama, svojevrsna su umjetnička djela od kamena.
U Lastvi je i jedan maleni spomenik koji Zdenko izdvaja kao simboliku života i smrti – iz groba bebe jednog austrougarskog oficira, koja je preminula nakon samo nekoliko mjeseci života daleke 1912 godine, danas raste velika palma.
“Dakle, novi život rađa se iz smrti. To, ipak, nije spriječilo nekog divljaka da slomi divnu porcelansku figuru malog anđela sa spomenika toj maloj djevojčici.... Groblje je obraz grada i obraz njegovih žitelja. To su mjesta gdje počivaju naši preci i gdje im se sa posebnimn pijetetom odaje pošta, pa njihov izgled najbolje govori o nama samima i našoj (ne)kulturi“, upozorava Zdenko.
On nema razumijevanja za one koji grade velike i kičaste nadgrobne spomenike: “Neko tim snobizmom i megalomanskim spomenicima pokušava pokazati svoj ekonomski ili ne znam kakvi drugi poseban status, neki prestiž... Mislim da to nema nikavog smisla jer smo u smrti svi jednaki i svima je na kraju života, bili siromasi ili bogataši, dosta ona dva metra rake u koju nas polože“.
Na pitanje zašto je toliko kod nas u društvu prisutan svojevrsni „kult smrti“, obaveza da se ide po saučešćima i sahranama, Radošević kaže da je još tužniji “posmrtni kult“: Kad je saučešće, tu je obično veoma mali broj članova porodice da „prima ruku“ pored pokojnika. Mjesec ili dva kasnije, kad je ostavinska rasprava na sudu iza tog istog pokojnika, broj rodbine značajno naraste, toliko da ni kroz hodnik ispred sudnice ne možete proći. E, to je ono što je žalosno, tako da su sretni pokojnici da to više ne vide koje su zapravo lažno poštovanje od najbližih imali za života“.
Mojuklapu ću morati dovesti da vježba u kapeli
Kao i većina starijih “domorodaca“ iz Tivta i Zdenko je pasionirani igrač drevnog primorskog sporta buća. Kaže da ga to opušta i relaksira i nada se da će njegova dva sina nastaviti tradiciju jer je u mjestu Radoševići na oboncima Vrmca iznad grada, bio i prvi tivatski zog (igralište za buće).
„Jes`, jes` i zog, ali i groblje je gore bilo!“- spremno dodaje „šef tivatskog podzemlja“, ne mogavši da odoli “profesionalnoj deformaciji“. Iako sve ima svoj kraj, pa time i smrt, Zdenko je siguran da jedna stvar ne potpada pod to pravilo. „Hajduk živi vječno“, ne okoliša ovaj pasionirani navijač splitskih “bilih“ koji zbog toga često sa mlađim sinom i unukom, “dinamovcima“, vodi prave ratove.
Zdenko je i odličan pjevač – u tivatskoj klapi “Jadran“ godinama je bio bariton, a sada bas. Razočaran je što ta klapa, kao jedno od glavnih obilježja mediteranske kulturološke prepoznatljivosti Tivta, u gradu nema svoj prostor za probe. Stoga predlaže originalno riješenje – da klapa pjeva u gradskoj kapeli. Naravno, kada je prazna jer su odarnice izvanredno dobri akustični prostori.
“Ja ću to kad-tad ostvariti jer ovi gradski čelnici ne mogu naći 20 kvadrata prostora za klapu. Dovešću ja klapu ovdje – akustika je odlična i odmah se može vidjeti kad nekom `fali ton'“, smije se “raspjevani pogrebnik“.
Prvo je radio u partijskom komitetu
“Šef tivatskog podzemlja” je u vrijeme SFRJ radio u tivatskom Komitetu čija se zgrada nalazi na dvadesetak metara od kasnije izgrađene kapele. Na pitanje koliko se te dvije instiutucije razlikuju, Zdenko spremno odgovara da je to “kako vrijeme prolazi, sve bliže jedno drugome“ “S obzirom na situaciju kakva je sad, bogami se bojim da ćemo početi i plakat` za Komitetom, odnosno nekim sretnijim i uređenijim vremenima.
Mada, i ovdje u kapeli je sve uređeno – niko se ne buni, niko se nije vratio i svi su zadovoljno pratili odavde. Razlika je što u Komitetu i ranije uopšte nisi smio puno govoriti, a ovdje možeš sve – svako te čuje, ali je i svako rekao svoju zadnju”, u svom stilu objašnjava Zdenko.
Neobične igračke i filozofske poruke
Na vratima kancelarije visi plastična igračka - imitacija ljudskog kostura, a na temu smrti i mrtvačkih glava je i par sitnica – utilitarnih predmeta na radnom stolu. Vrhunac je ipak, veliki uokvireni natpis koji filozofski sublimira njegov odnos prema životu i smrti: “Život je kao dječje pelene – kratak i usran!“
Objašnjava da mu je aktuelni gradonačelnik Tivta Dragan Kankaraš, dok je još bio direktor Komunalnog preduzeća, tražio da tu parolu ukloni, što Zdenko nije prihvatio, zahtijevajući od Kankaraša da je argumentovano demantuje. “Rekao sam mu: kad dokažete da to nije istina, ja ću dići ovu tablu. Nije dokazao ni tada kao direktor, ma ni evo ni u ovih 10 godina što je gradonačenik gdje je objektivno imao više mogućnosti da ljudima uljepša život“.
Galerija
Bonus video:
