„Bilo u kakvom okruženju da se živi, dobrim planiranjem, predanim radom i poštenim odnosom prema onima sa kojima sarađuješ, može se zaraditi dovoljno za život“, tako misli i po tim pravilima živi i radi četrdesetsedmogodišnja Ljiljana Vlahović iz kolašinskog sela Rijeka Mušovića.
Ona i njen muž Milorad, oboje do prije nekoliko godina na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, sebe smatraju uspješnim stočarima i što je, kako kažu, još važnije ne plaše se za egzistenciju svoje porodice. Prije tri godine, riješili su da iskoriste porodično imanje i počnu ozbiljno da se bave stočarstvom.
S obzirom da su oboje ostali bez posla, Ljiljana u pogonu bivšeg „Titeksa“, a Milorad na Ski centru „Jezerine“, nijesu imali mnogo izbora.
„Cijena kilograma kozjeg sira je 10 eura. Iako je to za većinu preskupo, meni se ne isplati, jer mi treba skoro 12 litara mlijeka za tu količinu sira. Zbog toga rjeđe sirim"
„Odlučili smo da ja uzmem kredit za nezaposlena lica, jer ušteđevine nijesmo mogli imati. Imamo tri sina, koje smo tada školovali. Za 5 000 eura, koliko je bio iznos kredita, kupili smo 50 koza. Nekako se snašli i napravili i štalu. Ovo je izuzetno pogodan kraj za gajenje koza, no, i pored toga, ovdje se time skoro niko ne bavi. Dobro sam znala koliko je traženo kozje mlijeko i sir, jer je izuzetno zdravo i predvidjela sam da neće biti problema za prodaju. Tako je počelo”, kaže Ljiljana.
Odluku porodice Vlahović da počnu da se bave kozarstvom mnogi su smatrali rizičnom i neisplativom. Nije ih to pokolebalo, pa su uz pomoć tri sina, tada još učenika, dali sve od sebe da brzo unovče svoj rad. Sada su za kozje mlijeko, sir i jareće meso, kako kažu, obezbijedili dovoljno kupaca i redovnu naplatu.
„Da još ovoliko koza imamo mogli bismo da prodamo sve. Vraćanje zdravom životu i sve više informacija o tome šta znači domaći proizvod donosi svaki dan nove kupce. Istina, uglavnom je riječ o ljudima koji su u Kolašinu ljeti na odmoru, ali sve češće i Kolašinci kravlje mlijeko zamjenjuju kozjim, uprkos tome što je značajno skuplje.
Za jareće meso je, takođe, veliko interesovanje. Naravno, sve bi mnogo bolje bilo, veću bismo sigurnost osjećali i više vremena i truda ulagali da ima organizovanog otkupa, ali mi smo i ovako uspjeli da se snađemo.
Osim brige o kozama radimo i neku vrstu marketinga svojih proizvoda jer smo prepušteni sebi i ne očekujemo pomoć ni od kog. Niko nam je i ne nudi”, pričaju Vlahovići.
Najviše posla oko koza ima u zimskim mjesecima kada se jare. Tada se neprestano mora biti u štali. Nije lako ni obezbijediti oko 20.000 kilograma sijena, koliko je potrebno da se prehrane tokom mjeseci kada nema paše. Potrebno je kupiti i kukuruz za dohranjivanje.
„Nijesu zanemarljivi troškovi, ali je ovo posao koji se isplati. Kao i u svakom poslu, neophodno je voditi računa o svakom euru. Iako me niko na to ne tjera, ja vodim preciznu evidenciju, u posebnoj svesci, o svim troškovima, ali i prihodima, Na kraju svakog mjeseca tačno znam koliko sam zaradila, gjde sam potrošila više nego što je trebalo. Novac koji preostane nakon plaćanja troškova života, ulaže se u imanje“, kaže Ljiljana.
Ona navodi da su im manji troškovi jer kupci mlijeka i sira dolaze kod nje kući. Zbog toga, umjesto 1,5 eura koliko je litar kozjeg mlijeka kod drugih proizvođača, ona ga prodaje za trećinu jeftinije. Izračunala je da je to bolja varijanta za nju, jer niti troši gorivo niti vrijeme koje bi joj bilo potrebno za raznošenje mlijeka.
„Cijena kilograma kozjeg sira je 10 eura. Iako je to za većinu preskupo, meni se ne isplati, jer mi treba skoro 12 litara mlijeka za tu količinu sira. Zbog toga rjeđe sirim. Značajna zarada je i od prodaje jarećeg mesa, čija je cijena 6 eura po kilogramu. Sve je unaprijed naručeno. Mislim da ljudi nijesu svjesni koliko je koza korisna životinja”, navodi Ljiljana.
Argumentacijom i entuzijazmom Vlahovići sagovornika lako ubijede u istinitost tvrdnji da se od stočarstva u kolašinskom kraju može dobro živjeti. Kažu da su, iako puno rade, privilegovani jer su rasterećeni od mnogih briga koje imaju ljudi koji zavise od volje poslodavaca.
Njihovi prihodi su sigurni, čak iako izostane, kao do sada, značajnija podrška države.
Zadovoljni i jer nemaju šefove
Ako se izuzme kredit za nezaposlena lica, oni nikada nijesu koristili ni jednu drugu vrstu pomoći od države. Nije bilo čak, kako kaže Ljiljana, ni obaćanih olakšica zbog činjenice da je kredit uložila u poljoprivredu.
Za druge kredite nije konkurisala jer joj se procedura učinila suviše komplikovanom. No, pored svega toga Vlahovići tvrde da nemaju razloga za strah od budućnosti i vjerovatno će značajno proširiti svoju proizvodnju, svojim sredstvima i postepeno.
„Bila bi laž ako kažem da je lako. Ali ne bi bila istina ako kažem da nijesam u boljoj poziciji nego većina građana Crne Gore.
Moje radno vrijeme počinje ujutro rano. Prvo pažljivo očistim štale i tor gdje su koze, zatim slijedi ručno muža, pa onda čuvanje koza. One moraju biti u paši tokom ovih mjeseci po cijeli dan.
Organizovali smo se dobro, pa je svako zadužen za jedan dio obaveza. Ipak, ja nemam šefova, provodim vrijeme u prirodi, sama planiram svoje vrijeme, znam da su mi prihodi sigurni, a to su prednosti koje nema mnogo ljudi”, kaže Ljiljana.
Bonus video:
