Divan je tekst napisao Gojko Čelebić. Sve je popljuvao što živi i stvara u Crnoj Gori, a sebe uzdigao na nobelovski tron. Odmah da mu kažem: radije imam u ruci roman Karnera, navodnog osnovnjaka Milorada Popovića, da ne govorimo o, primjera radi, romanu Hansenova djeca Ognjena Spahića, nego cjelokupno romansijersko djelo „budućeg nobelovca“ Gojka Čelebića. Svi se današnji mladi i izuzetno daroviti crnogorski pisci bolje od Čelebića razumiju u žanr čijim navodnim poznavanjem ovaj malade imaginaire paradira.
Aludirajući na moje dugogodišnje bavljenje Lalićem, evo što tim povodom „budući nobelovac“ kaže: „A kad smo već kod vješala, Da vidimo s kojih to estetskih pozicija g. Cerović brani CG od mene, da nije možda iz ugla one epske prozurine o gunjevima, čizmuljinama, mazgama, buđavom dvopeku, o hapi iz gnjecavih čarapa, o disputima bradatih pustahija, ukriženih redenicima i kokardama, pod granama vite jele, da nije možda tu, u auri hape i zadaha, g. Cerović detektovao vokaciju svojih omiljenih autora i vlastitu“...
Čelebićeve aluzije, kojima želi da definitivno poništi moj estetski rezon, tiču se očigledno mojih književnih favorita Lalića i Zogovića; nijesam siguran i Njegoša koji je, vjerovatno, za preučenog evropljanina Čelebića, takođe seljački pisac? Moram, ipak, skromno ustvrditi da je i najgori Lalićev roman „o disputima bradatih pustahija, ukriženih redenicima i kokardama, pod granama vite jele“- bar deset puta snažniji i životniji od romansijerskog obilja g. Čelebića! Možda bi ovom književnom gigantu (g. Čelebiću) valjalo natuknuti da se iza upitne rečenice stavlja znak pitanja, ili da poslije zareza ne ide veliko slovo, ako se ne radi o citatu!
Čelebićeve aluzije, kojima želi da definitivno poništi moj estetski rezon, tiču se očigledno mojih književnih favorita Lalića i Zogovića; nijesam siguran i Njegoša koji je, vjerovatno, za preučenog evropljanina Čelebića, takođe seljački pisac?
A sad riječ dvije o moralu g. Čelebića: došao je kod mene u Televiziju, da kaže kako se uspio upisati na Akademiju za pozorište i film u Pragu. Ali nema sredstava za studije. Cijeneći pomenutu akademiju, a u situaciji kad u Televiziji nijesmo imali školovanih reditelja i dramaturga, hitno sam zamolio članove Radničkog savjeta za ad hoc sjednicu i uz moje obrazloženje Čelebić je dobio stipendiju. Istog dana je otišao kod direktora pozorišta Milorada Stojovića sa istovjetnom pričom, ne pominjući Televiziju. Dobio je i drugu stipendiju. Osnovni red je bio da po završenim studijama, ako ih je zaista završio, u što iskreno sumnjam, dođe u jednu od pomenutih ustanova, zahvali i ponudi se za posao. Ni govora! Nešto kasnije sam imao prilike da pročitam Čelebićeve baljezgarije u Konatarovoj Pobjedi koja je već bila prešla na Miloševićevu stranu. Tada se već kandidovao za budućeg ministra. To njegovo ministrovanje, a i tadašnjeg njegovog istomišljenika Lakušića, predstavlja najsramniji period u istoriji crnogorske kulture. Tada sam, ne samo ja, bio istjeran s posla, i prebijan ispred svog stana, tada je Radovan Karadžić dobio nagradu Ratkovićevih večeri poezije, tada je, kako bi rekao Bećković, „sve što čuči i što beči“ nekažnjeno pljuvalo po crnogorskim intelektualcima koji su se suprotstavljali Miloševićevom fašizmu, Miloševićevim ratovima i klanju muslimanske sirotinje po Bosni. Za to vrijeme je ministar Čelebić hladnokrvno fićukao i kupovao na državni račun i donji veš. Sve se bojim da je pokušavao autoritetom ministra, i to za kulturu, zaštititi svoje kolege, ili bar toliko reći da to sa Srebrenicama nije dovoljno etično.
Nijesam ja, kao gospodin Čelebić, pisao za vitrinu, da se vidi brojnost tomova, kao što domaćice pokazuju luksuzne čaše i tanjire
Onu kupusaru od 23 toma nije smio nazvati crnogorska književnost nego književnost u Crnoj Gori. Dakle, mogla bi biti i crnogorska i srpska ili hrvatska – svejedno. Kad se dobro kandidovao kao pristalica Miloševićevog svjetonazora, naravno, slijedile su bogato plaćene diplomatske sinekure, od ambasadorovanja u Argentini, diplomatskog činovničenja u UN i Japanu, zatim skupo plaćenog baškarenja po Beogradu uz status diplomate i tobožnjeg branitelja crnogorskog dostojanstva. Nije sa dalekih destinacija, kako kažu u MIP-u, znao poslati ni čestitu diplomatsku depešu. Nije radio ništa, osim se falio svojim književnim dometima, a tvrdi da se zlopatio po Evropi i svijetu kako bi dostigao gigantske razmjere učenosti. Aludira na nas koji smo šokirani njegovom nagradom kao tobože udvaračima vlasti, a zaboravlja da je najveći uvlakač te vrste upravo on. Što ni jedan od nas nikad ne postade ministar ili diplomata? I neka nije kad Gojko Čelebić može biti ambasador i ministar!
Nijesam ja, kao gospodin Čelebić, pisao za vitrinu, da se vidi brojnost tomova, kao što domaćice pokazuju luksuzne čaše i tanjire u zastakljenom kredencu, već onda kad sam iskreno osjećao da treba progovoriti o crnogorskim književnim i drugim vrijednostima, ili tragičnim crnogorskim zabludama i nesrećama kojima neizostavno pripada i g. Čelebić. Nijesam pisao pisma hrvatskim glumcima da ih, kao g. Čelebić, nazovem „bečkim konjušarima“.
Branio sam dostojanstvo Crne Gore i onda kad je to predstavljalo životni rizik, dok su takvi ministri, kao Čelebić, da oproste čitaoci, kao p...e ćutali, solidarisali se sa Miloševićevom politikom i ponosno krkali s prijema na prijem. Ipak, kad je o Čelebićevoj književnoj veličini riječ, moram, što je lako provjerljivo, navesti riječi moga prijatelja Mirka Kovača da se Čelebićevi romani prosto ne mogu čitati. Plašim se da je sve što kaže o sebi slagao. Kako to da se, po tobože završenoj Akademiji u Pragu, nikada nije bavio ni režijom ni dramaturgijom u užem smislu, i ako je za ta zanimanja navodno školovan. Da je ispisao romane koji se „ne mogu čitati“ – vjerujem!
Bonus video:
