Alija Sirotanović, rudar iz Trtorića kod Breze, u Bosni i Hercegovini, bio je u socijalističkoj Jugoslaviji simbol pregalaštva, udarnik kome je rad bio način života. SSSR je pokrenuo akciju obaranja rekorda u radu – kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave... Aleksej Strahanov bio je prvi koji je postavio svjetski rekord u kopanju rude. Za „majkom“ Rusijom u obaranju rekorda krenule su i ostale socijalističke zemlje, među kojima i Jugoslavija.
Alija Sirotanović i njegovih osam kolega 24. jula 1949. godine oborili su rekord Strahanova – za osam sati iskopali su 152 tone uglja, što je za 50 tona više od Rusa i prebacili normu za 215 odsto. Jama u kojoj je Sirotanović, koji je 12 puta bio udarnik, srušio rekord bila je poznata kao „Rov vojvode Putnika“ a njegov lik našao se na jugoslovenskoj novčanici od 20.000 dinara, 1987. godine.
Obarali su njegov rekord mnogi, ali Alija je ostao upamćen kao prvi koji je oborio rekord Strahanova što je tada bila velika stvar, jer Jugoslavija i Rusija su bile na „ratnoj nozi“.
„Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanović anđelima poklanja hiljadarke, a njima se oči pune suzama”, zapisao je Miljenko Jergović. A moglo je biti drugačije...
Za osam sati – 300 kolica
Mještani za osamdesetsedmogodišnjeg Dušana Pićurića, iz šavničkog sela Dubrovsko, kažu da je njihov Alija Sirotanović. Ne govore to bez razloga jer da su bili neki drugi uslovi i da se život sa ovim vrijednim gorštakom nije poigrao možda bi se njegov lik smiješio sa novčanice od 20.000 dinara.
Da nije bilo sudbine, možda bi ovako bi izgledalo 20.000 dinara (slika dolje)
„Kada se rat završio, počela je izgradnja zemlje. 1948. godine bio sam u specijalnoj brigadi u kojoj je bilo 500 momaka i đevojaka. Od 1. februara do 1. maja bili smo pod Ostrogom i imao sam prelaznu zastavu. Postavio sam rekord – 300 kolica kamenja za osam sati i to niko nije za stotinu dana oborio. Četiri puta sam bio udarnik. Radio sam i u Goliji, sjekli smo šumu, i među nas hiljadu dobio sam novčanu nagradu kao najbolji radnik.
Ma, išao mi posao od ruke“, skromno kaže vitalna starina koga život nije štedio. Sa sedam godina čuvao je stado od 180 jagnjadi i ovaca, u ratu nosio ranjenike, hranu, pomagao partizanima kako je znao i umio, samo pušku nije nosio. Za vrijeme ofanzive 1943. godine Njemci su u kolibi zapalili sedmoro članova njegove porodice – djeda, babu, dva strica i tri strine.
„Došlo vrijeme i da odslužim vojsku. Regrutovan sam u Titovu gardu gdje sam za tri mjeseca položio vozački ispit i vozio 22 mjeseca“, prisjeća se čiča Dušan i pokazuje fotografiju iz doba njegovog vojnikovanja. A onda nepažnja, ili „zla sudbina“ kako reče Dušan. Jedne večeri, dok je vozio, zaboravio je da upali lijevi žmigavac i motociklista je udario u njega i poginuo.
Tražio za sebe smrtnu kaznu
„Moja grupa se takmičila sa grupom koju je predvodio Alija. Moram priznati da smo bili bolji od njih i da su pobjegli od nas“, sa smiješkom kaže Dušan
Radila se termoelektrana. Komandant je bio Vaso Dževerdanović, sa kojim je moj stric Milika Pićurić zajedno bio četiri godine u ratu. Zvao ga stric da mi da lak posao i on mi predloži da idem uveče po logoru i javljam šta se radi. Kazao sam mu da neću da budem špijun već da hoću da radim u rudniku.
Vaso pristane i kaže mi da mu ne dolazim plačući kada vidim u šta sam se upustio“, priča čiča Dušan, dok sa strane supruga Radmila po ko zna koji put sluša priču čovjeka sa kojim je u braku 58 godina.
Đavo mu nije bio ravan
Njegova grupa brojala je pet ljudi. Prisjeća se Dušan i majora Petra, i pilota Dragana, i kako za osam sati rada nijesu ni jeli ni pili samo da bi što više rude iskopali i postavili novi rekord.
„Moja grupa se takmičila sa grupom koju je predvodio Alija. Moram priznati da smo bili bolji od njih i da su pobjegli od nas“, sa smiješkom kaže Dušan.
U rudniku je, za tih 18 mjeseci, osam puta proglašen za udarnika. Kada se uzmu i ona četiri puta sa radnih akcija, Dušan je 12 puta bio udarnik. Koliko i Alija.
„Sve je to tako kako ti kažem. I danas će se u Udbi naći moja biografija gdje je zapisano moje udarništvo“, kaže Dušan koji je prije 12 godina stavio vještački kuk i kako reče, dobro ga služi.
S ponosom pokazuje slike iz vojske, Foto: Ivan Petrušić
Još može da se popne na šljivu, iscjepa drva, posadi povrće, tako da sinovima ne fali krtole, graška, boranije, mrkve, luka... Poslije zatvora vratio se na selo gdje su ga čekali stari roditelji i oboljela sestra.
„Zbog njih sam morao ostati na selu. Kako se otac podijelio sa braćom malo toga mi je ostalo. Nekoliko godina orao sam tuđe i polako kupovao zemlju, stvarao imetak za sebe i porodicu. Selo se graniči sa Pivom, pa su mi se ovce miješale sa ovcama Gagovića iz Bezuja i tako upoznah Radmilu. Radna i dobra đevojka i oženih je. Vjenčali smo se 15. maja 1955. godine“, pamti starina datum kada se oženio sa Radmilom.
Radmila kaže da je uvijek bio vrijedan. Kako reče – „đavo mu nije bio ravan“. Kroz osmijeh doda i da se nije pretrgao pomažući tazbini.
Godine ne dozvoljavaju da imaju više veliko stado. Sada je tu samo koza. Makar bi trebalo da bude.
“Kada sam radio pod Ostrogom i postavio rekord od 300 kolica, govorili su da mi dovedu ljekara da me pregleda, da vide šta me to drži i šta mi to pomaže. Nijesu vjerovali kako ovoliki čovjek može toliko kolica za osam sati da napuni”
Radojka i Dušan imaju tri sina, Vidoja, Rajka i Đoka. Sva trojica su oženjena i imaju djecu. I sva trojica su, kaže Radmila, vrijedna skoro kao otac.
„Ne znam šta je ovoj današnjoj omladini. Mora da ih je iskvario grad“, kažu Pićurići.
Dušanu se rekordi nijesu brojali. Bio je zatvorenik. Ali, on ne žali zbog toga. Nije njemu bilo do rekorda i slave. Htio je samo da gradi zemlju i da radi.
Grupa “Zabranjeno pušenje” snimila je pjesmu posvećenu Aliji Sirotanoviću pod nazivom „Srce, ruke i lopata“.
Možda neko i Dušanu posvetu pjesmu. Dok se to ne desi, ostaje ova priča o šavničkom Aliji Sirotanoviću.
Urbane legende o Aliji i Dušanu
Ostala je legenda da kada je Tito, jednom prilikom sreo Aliju, ovaj mu se požalio da mu je lopata mala i da sa njom ne može mnogo da zahvati. Kasnije je za njega napravljena veća lopata i od tada se velike lopate zovu “sirotanovićke”.
I za Dušana je vezana jedna legenda.
“Kada sam radio pod Ostrogom i postavio rekord od 300 kolica, govorili su da mi dovedu ljekara da me pregleda, da vide šta me to drži i šta mi to pomaže. Nijesu vjerovali kako ovoliki čovjek može toliko kolica za osam sati da napuni”, kaže Dušan.
Trojica udarnika a toliko različiti
Stahanov je nakon postavljanja rekorda nastavio školovanje i poslije završenih studija radio je u Ministarstvu industrije SSSR-a, bio direktor nekoliko rudnika, poslanik Vrhovnog sovjeta. Godinu nakon smrti, grad Kadijevka, gdje je započeo karijeru, nazvan je po njemu – Stahanov.
Alija je čitav radnik vijek bio rudar i uglavnom bi ga se sjetili 1. maja, kada je trebalo veličati rad. Imao je skromnu platu i još skromniju penziju. Umro je 13. maja 1990. godine, uoči smrti države zbog koje je izgarao.
Jedna mala ulica na periferiji Breze nosi njegovo ime. Dušan je radio bez plate i penzije. I dalje radi. Njegov lik se neće naći na novčanici, po njemu neka ulica neće dobiti ime, ali pamtiće ga Šavničani, i kako u šali reče, papiri Udbe. Njemu dovoljno.
Galerija
Bonus video:
