Kada mu je me komandir garnizona u Kraljevu naredio da iskorači iz stroja među više stotina vojnika, nije ni slutio zašto mu je to rekao.
“Batrićeviću, ti si kandidat za Sinaj iz našeg garnizona”, saznao je poslije par sekundi razlog.
“Kakav crni Sinaj”, pomislio je u sebi gledajući nijemo u zelenu fasciklu iz koje je komandir pročitao još četiri imena.
Mijo Batrićević (68) danas se rado sjeća te nesvakidašnje epizode iz svog života i šestomjesečnog boravka u drugoj polovini 1966. godine na Sinaju u okviru mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.
Sinaj je tih godina bio centar svijeta zbog krize i izuzetno napetih odnosa Egipta i Izraela. Granica dvije zemlje na poluostrvu Sinaj, bila je sjedište mirovnih snaga uz dominantno učešće snaga Jugoslovenske narodne armije kao posljedica izuzetnih prijateljskih odnosa Tita i Nasera. JNA je tada u pet logora obezbjeđivala samu granicu dok su u šestom, osim jugoslovenskih bile i vojne snage Kanade.
A sudbina je htjela da mirni momak iz Ulcinja, odmah nakon početka vojnog roka u tadašnjoj SFRJ, dobije prekomandu na Cetinje u auto-školu, a odatle u Kraljevo u auto-jedinicu. I vojnički dani tekli su uobičajeno sve dok tog jutra komandant nije izašao na poligon za zelenom fasciklom i prozvao Mija...
Mijo Batrićević
Iz Kraljeva, Mijo je sa četvoricom Slovenaca prebačen u Beograd na specijalnu obuku- vojinke je trebalo upoznati sa geografskim i drugim karakteristikama Sinaja u svjetlu novih dešavanja i zategnutih odnosa Izraela i Egipta. Mjesec kasnije, u junu 1966, vojnici su iz Beograda, vozom preko Zagreba stigli u Rijeku odakle su se brodom “Jugoslavija” uputili ka Sinaju ispraćeni uz muziku i od velikog broja Riječana.
“Nakon tri noći i četiri dana, pristali smo u Port Said, odakle smo se vozom prebacili u glavni logor mirovni snaga u gradiću El Ariš, koga su zvali Mala Jugoslavija. Valjda zato što su Jugosloveni tu u kontinuitetu bili od početka misije 1956. godine”, sjeća se Batrićević prvih dana na Sinaju i ne baš sjajnih utisaka.
“Moram ti reći, samo da mi neko ne zamjeri, ništa nije bilo kako smo učili. Taj gradić živio je u bijedi, prljavština je carovala na svim mjestima, nije bilo nikakvih propisa, užas... Ljudi su se vozili na branicima, haubama i krovovima automobila, autobusa i vagona. Međutim, u našem logoru bilo je drugačije - imali smo sve uslove za normalan život, od sportskih terena i bioskopa do kantine, pekare i izvanredne kuhinje u kojoj su zaposleni bili profesionalni kuvari”, priča Mijo. Objašnjava da je El Ariš gradić na Sredozemnom moru i da su tu bile stacionirane snage koje su neophodnom opremom, hranom, vodom i medicinskim uslugama bile na raspolaganju vojnicima iza Gaze, raspoređenim na granici dvije zemlje. Mijo i njegove kolege vozači na raspolaganju su imali džipove, manje i veće kamione i cisterne, ali su se na vozilima mijenjali svakih 20 dana.
“Nije bilo isto voziti cisternu ili džip, zato smo i pravili te rotacije”, kaže Mijo.
“Žene su bile sve u crnom, od glave do pete. Bejrut i Kairo su nešto drugo, metropole prave, tu sam mogao vidjeti mnogo lijepih žena, ali bogami, nećemo više o tome”, prisjeća se Mijo uz zagonetni osmijeh
El Ariš, bio je tada mjesto sa dobro ukorijenjenom tradicijom.
“Žene su bile sve u crnom, od glave do pete. Bejrut i Kairo su nešto drugo, metropole prave, tu sam mogao vidjeti mnogo lijepih žena, ali bogami, nećemo više o tome”, prisjeća se Mijo uz zagonetni osmijeh. U El Arišu, nije bilo vode ali su je Mijo i njegove kolege cisternama donosile sa jednog izvora.
“Voda sa tog izvora nije bila za piće, ali mi smo u logoru imali pumpu za prečišćavanje. Imali smo obavezu da jednu cisternu donesemo u logor, a drugu da razdijelimo beduinima po okolini grada. Valjda su se tako dogovorili Tito i Naser”, sjeća se Mijo na koga su posebno upečatljiv utisak ostavili baš beduini.
“Žive pored puta, ispod dina u kućama od pruća ili kartona. Kada im donesemo vodu, samo pruže neke stare konzerve i piju. Tako mi Boga, to mi nije bilo jasno. Makar tada je tako bilo”, kaže Mijo. El Ariš je zapamtio i po minskim poljima.
“Kada smo došli, pitao sam čemu služe bodljikave žice. Dobio sam odgovor, nimalo prijatan, ali za mladića od 20 godina nije bilo straha. Sem jednom”, šapatom počinje Mijo priču kada su mu sekunde izgledale kao sati, a metri kao kilometri.
“Reći ću ti, samo da ne čuju ovi iza nas”, kaže i naginje se preko stola.
“To je bilo kada je komandir voda, poručnik Savić trebalo da ide u obilazak granice. Kaže on meni 'upadaj, idemo'. Bio sam na mjestu suvozača kada je džip odjednom stao. Izašao je vojnik sa nekom pipalicom ili kako se već zove ta sprava i počeo da rovari po pijesku ispred džipa. Pitam poručnika šta radi onaj tamo, a on mi kaže da provjerava ima li mina ispred. Zadnje mi bilo ovo što pijem ako se nijesam preznojio dok nijesmo stigli na odredište”, šapatom završi storiju.
Kao vozač, Mijo je često išao u Gazu gdje se upoznao sa fotografom iz radnje “Foto Koko2.
“Donosio sam mu filmove na razvijanje. Tako smo se upoznali”, sjeća se Mijo.
Jednom prilikom, dva-tri dana boravio je u Kairu kada je službeno vozio starješine. Imao je vremena da obiđe Farukovu džamiju i kuću kao i Keopsovu piramidu. Sedam dana proveo je u Bejrutu na odmoru.
“To je bio najljepši dio našeg angažmana. Hotel je bio odličan, kao i usluga, posebno kada je osoblje čulo da smo iz Jugoslavije. Kao i u Egiptu i El Arišu gdje se gotovo klanjaju na pomen Tita”, priča Mijo. Iz El Ariša, Mijo se rado sjeća Nikšićana Sloba Samardžića i Jagoša Nikčevića te Slovenaca Vlada Udovica i Janeza Žagara.
“Da ti kažem, bogami, dobro se sjećam i ovoga što sam ti ispričao. Znam da smo bili do 12. decembra 1966. godine i da smo prošli bez ijednog incidenta. Sljedeću smjenu zatekao je rat i od tada naše snage više nijesu bile angažovane na Sinaju”, kaže i ipak nastavlja.
“Poslije misije, odnosno nekoliko godina nakon Sinaja, u Ulcinj je na ljetovanje došao tadašnji zamjenik komandira čete Đorđe Mazalica. Tražio me i našao. Evocirali smo uspomene iz Sinaja i on mi je ispričao da je Izrael tada porazio Egipat zahvaljujući sabotaži. Kako mi je rekao, više od 200 egipatskih aviona bilo je u kvaru u trenutku napada komšija”, priča Mijo koji se nakon misije uglavnom bavio ribarstvom, ali i radio u “Ulcinjskoj rivijeri” kao vozač. Dok je mnogo godina kasnije sjedio u agenciji na Velikoj plaži, čuo je dobro poznati glas koji pita prisutne da li tu radi Mijo Batrićević.
“Bio je to poručnik Savić. Izljubismo se, ali bogami, pred očima mi stajaše slika zaustavljenog džipa, vojnika koji traži mine i mog znoja”, kaže Miijo.
Kiša jednom u pola godine
Kako je pošao na Sinaj, Mijo se tako i vratio- vozom do Port Saida a odatle brodom do Rijeke. “Na brodu smo se razdužili i dobili putne troškove. Kada smo stigli u Rijeku, morali smo na obavezne medicinske preglede. A odatle kud koji mili moji, ja vozom preko Beograda do Kraljeva”, sjeća se Mijo.
Bilo mu je ostalo 12 dana da odsluži vojni rok.
“Htio sam prvo kući na odsustvo. Kasnije sam se vratio da odslužim tih 12 dana. Bio je tamo neki fudbaler iz 'Željezničara', Fikret Mujkić. Divan čovjek, družili smo se i izlazili. Brzo je prošlo” kaže Mijo.
Mijo danas važi kao jedan od najboljih ulcinjskih ribara i hroničara dešavanja na Bojani
Ima 40 godina radnog staža kao vozač plus četiri kao taksista. I danas važi kao jedan od najboljih ulcinjskih ribara i hroničara dešavanja na Bojani.
“Vjeruj mi, ribe u El Arišu iste su kao naše- na pijaci sam vidio i skakavice i brancina i škampe. Isto je more to”, konstatuje sjećajući se da je u El Arišu temperatura bila na nivou ljetnjih u Ulcinju. “Danju je bilo do 40 stepeni, noći su bile hladne, a kiša je pala samo jednom, četiri mjeseca nakon što smo stigli na Sinaj”, prisjeća se Mijo.
Amstela nije falilo
Na pitanje da li je u El Arišu tada bilo društvenog života ili lokala gdje su se okupljali mještani, Mijo odrečno vrti glavom.
“Ako sam vidio, Bog me ubio. Samo cisternom za vodu i nazad u logor. Istina, oni su imali svoja pravila na nazovi putevima. Tako, nijesi ih smio zaobići dok ti ne daju znak rukom. Zašto, ne znam, ali mi smo to poštovali zbog velikog broja sudara”, kaže Mijo navodeći da je osim obaveze prema beduinima, JNA dva puta sedmično mještanima dijelila hranu i piće. Kaže da im toga u logoru nije falilo.
“Na vagone smo imali razne vrste cigareta, kanadskih sokova, ali bogami i holandskog piva. Čini mi se da je bio “amstel”. Kao cigarete i sokove, i pivo smo imali u neograničenim količinama”, kaže Mijo.
Galerija
Bonus video:
