Stižu neke nove generacije, nove tehnologije i neka nova zanimanja. Ona stara polako odumiru i kada nam ponovo budu potrebna, neće biti ljudi koji taj posao znaju da rade. A oni koji budu željeli da uče, tada već zaboravljeno zanimanje, neće imati od koga.
Jedan od majstora svoga zanata, koji, iako ima sedamdeset i četiri godine i dalje radi, onako iz hobija, je obućar Radoman Kandić iz Šavnika, jedini zanatlija u najmanjoj crnogorskoj opštini.
„Rođen sam u Slatini, selu koje je 15 kilometara udaljeno od Šavnika. Put od sela do škole na Boanu prolazio je pored kuće seoskog obućara Sretena Čurovića. Gledao sam kako od starih cipela pravi nove i dopalo mi se to što radi“, priča Radoman čija se zanatska radionica od tri kvadrata nalazi u centru varoši, pored tezgi nekadašnje pijace.
Prije više od pet decenija Radoman je izučio obućarski zanat sa željom da bude „mađioničar“ poput komšije Sretena i da od starih cipela pravi nove.
„Nakon završene škole počeo sam da radim u zanatskoj zadruzi ’Zelengora’ u Nikšiću, u Karađorđevoj ulici, gdje sam u toku školovanja bio na praksi. Bilo nas je tridesetak majstora i nijesmo samo opravljali obuću. Radili smo i cipele koje su bile jako kvalitetne i imali smo dosta posla“, prisjeća se čiča Radoman.
Nakon „Zelengore“ i odsluženog vojnog roka, kako reče, uslijedile su godine „skitnje“ kada je mladosti malo dao oduška, a onda se opet „vratio“ cipelama.
„Otišao sam prvo za Herceg Novi, pa za Omiš, Split i na kraju se skrasio na Hvaru, gdje sam proveo više od 15 godina. Tamo sam radio kao obućar kod jednog gazde i zaista mi je bilo dobro. Bio je to ’njemački’ sistem – niko te ne pita imaš li diplomu, nego znaš li da radiš. A posla je bilo dosta“, priča jedini šavnički obućar za koga već godinama skoro da i nema posla.
Nije on samo varoški obućar: kako jedan Šavničanin reče – Radoman je majstor za sve. Tu je i kada mještanima zatreba pomoć krojača.
„U Šavnik sam se vratio 90-ih godina. Prvo sam radio nešto privatno, pa prešao u Elektroprivredu gdje sam stekao penziju. Imam i hrvatsku penziju tako da mi nije nužda da radim, ali ne mogu zamisliti dan da ne svratim do radionice. Ušao mi zanat u krv. Bolestan sam ako ovdje ne uđem i osjetim miris ljepila. A posla... nema. Nema naroda, varoš se polako prazni, a sada mi razgovor najviše prija“, priča Kandić kod koga sada mještani, umjesto na popravku cipela, svrate na „čašicu razgovora“.
Iako je, kako reče, odavno prestao da broji dane i mjesece, mušterije skoro da može prebrojati. Žao mu je zbog toga, ne zbog zarade, već zbog razgovora i opustjelih ulica.
„Nekada je bilo posla, a danas ni posla ni razgovora. Zimi odem kod sinova u Podgoricu. Jedan od njih je naslijedio moj posao i radi kao obućar u radnji u centru Podgorice, u dvorištu Robne kuće. Imam i kćerku koja je udata u Kotoru, za pomorca. Nažalost, najstariji sin, koji je bio oficir, poginuo je u kasarni u Maslinama prije osam godina. Imao je svega 34. godine. Ženu je njegova smrt slomila i umrla je tri mjeseca nakon njega“, sa sjetom priča čovjek koji čitanjem pobjeđuje tugu.
Posljednjih godina dosta čita o pčelarstvu. Ima nekoliko košnica pčela, opet iz hobija. Čiča Radoman jednostavno nešto mora da radi – pa makar i iz hobija.
Galerija
Bonus video:
