Cijelog života su mi u srcu očeva Sirija i moja Crna Gora u kojoj sam proveo većinu života i čiji sam državljanin, ali u kojoj sam danas, igrom sudbine, izbjeglica“, kaže Sirijanac Moki Masarani.
Prvi put je u Crnu Goru došao kao dječak, krajem sedamdesetih. Roditelji su mu se tada zaposlili u rožajski Dom zdravlja, gdje je otac radio kao ljekar, a majka, koja je porijeklom iz Makedonije, kao medicinska sestra. Moki je u gradu na Ibru prohodao, završio osnovnu i srednju školu.
"Jedino kada ovdje dolazim zaista mi zaigra srce. I putevi sudbine su me vezali za ovaj grad i Crnu Goru. Ponekad se čini da ovu zemlju volim više od njenih građana. Državljanin sam Crne Gore, a izbjeglica u njoj“, rekao je Moki.
Masaranijevi su u Rožajama živjeli dvadesetak godina, do 1995, kada su se vratili u Siriju. Iz grada Mokijevih prvih ljubavi i mladosti, njegovu porodicu su otjerali „ratovi u okruženju, haos, masovne mobilizacije, ekonomska, a potom i kriza morala“.
"Sjećam se koliko nam je bilo teško kada samo odlazili, prvo brat i ja, a potom roditelji i sestra. Ostavljao sam iza sebe cijeli jedan život koji sam volio i koji sam u srcu nosio cijelog života. Prodali smo stan koji smo imali tu, a kada smo se pozdravljali sa brojnim prijateljima koje smo tu stekli vjerovali smo da više nikada nećemo vratiti“, sjeća se Moki.
Masaranijevi su u Rožajama živjeli dvadesetak godina, do 1995, kada su se vratili u Siriju. Iz grada Mokijevih prvih ljubavi i mladosti, njegovu porodicu su otjerali „ratovi u okruženju, haos, masovne mobilizacije, ekonomska, a potom i kriza morala
"Trebalo je ponovo iz početka u zemlji koju ja skoro da nijesam ni poznavao, koja je bila očeva, činilo se ne i moja. Tata je počeo da radi privatno, a mi da se navikavamo. Sa Crnom Gorom u srcu ja sam neko vrijeme živio u Siriji, potom pet godina u Rumuniji, onda neko vrijeme u Emiratima. Onda me je neka jaka, neobjašnjiva želja povukla u Crnu Goru u kojoj sam zatekao veliku krizu, prvo posljeratnu, pa tranzicionu, ekonomsku, globalnu. Nijesam se dugo zadržao“, rekao je Moki.
Svoj novi život je započeo u Dubaiju, gdje je radio u banci. U jednom trenutku se sudbina ponovo poigrala sa njim.
"Htio sam produžim crnogorski, odnosno pasoš Srbije i Crne Gore koji mi je bio istekao. Na putu do Sirije sam saznao da je Crna Gora na referendumu izglasala nezavisnost. Ambasada državne zajednice SCG tada je postala srpska, pa nijesam uspio da produžim pasoš. Zakasnio sam i na pruduženje ugovora o radu. Činilo se da mi se cijeli svijet tada srušio, a nijesam ni slutio da je sve to zbog nečega bilo izuzetno dobro za mene“, kazao je Moki.
Tek kasnije je saznao i zašto. Povratak u Siriju je donio najbolje u njegovom životu, suprugu sa kojom danas ima predivnu djevojčicu.
„Da se nijesu desili ti prelomni trenuci koji su me umalo slomili, ne bih upoznao svoju suprugu niti bih imao ovako divnu ćerkicu. One su moje najveće bogatstvo“, priča Moki.
On nikada nije vjerovao da će oženiti Arapkinju, više je volio Evropljanke i žene sa naših prostora.
"U normalnim okolnostima sirijski narod je mnogo fin, dobri su, otvoreni za strance, za sve druge kulture, za druge jezike, vjere. Vole da pomognu, ali taj diktatorski režim mijenja ličnost. Diktatorski režim je i od njih u određenom trenutku napravio to nešto plašljivo, stiješnjeno, zatvoreno, bez slobode govora, spontanosti, bez slobodnog života"
U Siriji, prema njegovim riječima vlada diktatorski režim već 40 godina, postoji 14 tajnih službi, raznih policija.
„Narod je tamo skroz uplašen. U normalnim okolnostima sirijski narod je mnogo fin, dobri su, otvoreni za strance, za sve druge kulture, za druge jezike, vjere. Vole da pomognu, ali taj diktatorski režim mijenja ličnost. Diktatorski režim je i od njih u određenom trenutku napravio to nešto plašljivo, stiješnjeno, zatvoreno, bez slobode govora, spontanosti, bez slobodnog života“, kazao je Moki.
Kada su shvatili da se revolucija neće brzo završiti, Masaranijevi su odlučili da napuste Siriju.
„U izlasku iz zemlje nam je pomogla crnogorska ambasada u Abu Dabiju. Na osnovu mojih papira i crnogorskog pasoša odmah su nam omogućili izlazak iz Sirije. Problem je bio za kćerkicu koja nije imala crnogorsko državljanstvo, a tamo nije imala status jer državne institucije nijesu radile... Jedva smo izvukli žive glave, ali smo uspjeli da se spasemo. I, evo nas opet ovdje... Ova priča ne treba da bude tužna već da pokaže koliko je život nepredvidiv i koliko na neke stvari ne možemo da utičemo. Treba da shvatimo da je sve dobro dok god smo živi i zdravi, a sve drugo kad tad dođe na svoje mjesto“, kaže Moki.
Po dolasku je zatekao jedno Rožaje koje on ne poznaje, hladniji narod, drugačiji način života, krizu.
„Dosta toga se ispolitizovalo, nema više one spontanosti. Kada je bilo mnogo manje novca bilo je više duha i kreativnosti u mladim ljudima. Sada je sve drugačije, ali bez obzira na to volim ovaj grad koji sam uvijek nosio u srcu. Ovakvi ljudi i priroda se rijetko sreću. Supruga se ovdje fino snašla. Oduševljena je i prirodom i narodom, što me čini srećnim“, rekao je Moki.
Njegovu potpunu sreću remeti nedostatak posla. U više zemalja je radio kao grafički dizajner, ali za sada za njega posla nema.
„Ipak, ne prestajem da vjerujem da ću se zaposliti. Život je uvijek u presudnim trenucima bio milosrdan prema meni, pa očekujem da će i sada biti tako. Svjetska krizase odrazila i na Rožaje i na Crnu Goru. Kao u mnogim drugim zemljama najveći problem je nedostatak posla. Ja mogu da radim mnogo toga u svojoj struci. Radio sam kvalitetno za najveće kompanije, ali posla prosto nema, a meni te ško pada ako sam beskoristan dok znam koliko mogu da privredim. Ali pred tim problemom je i država je nemoćna, a kamoli ja”, rekao je Moki.
On sa suprugom i ćerkom živi kao podstanar, skromno ali lijepo.
„Fino sam prihvaćen i od ovih ljudi, ali, eto volio bih da budem potpun čovjek koji će moći da živi od svog rada“, rekao je Moki.
Galerija
Bonus video:
