Rođena je u Jablancu, u Hrvatskoj, daleke 1934. godine. Imala je svega osam godina kada je dospjela u logor. Bila je to Stara Gradiška, logor smrti žena i djece, kako su ga prozvali preživjeli. Iz naručja su joj oteli jedanaestomjesečnu sestru Milicu o kojoj nikada ništa nije čula, pa pretpostavlja da je ubijena. Glavna logoraška hrana bili su skrob ili ljuske od krompira.
Danas, sedamdesetdevetogodišnja Danica Ašanin živi u nikšićkom naselju Kličevo. Selo u kome je rođena od 1964. godine, kada je raseljeno zbog poplava i malog broja stanovništva, više ne postoji.
Od 140 eura penzije starica, kojoj su i noge i vid oslabljeni, jedva preživljava.
„Izgleda da sam od rođenja osuđena na stradanje. Bila sam dijete kada sam osjetila strahote rata, logor, batine, glad. U ratu sam izgubila oca, sestru, tri brata. Kada se rat završio, uslijedili su domovi. Stigla sam tako i u Jesenice gdje sam upoznala Hamdiju Ašanina, za koga sam se udala. Njegov otac je bio Crnogorac pa je i on želio da dođe u Crnu Goru, vukla ga neka želja, a meni je bilo sasvim svejedno gdje ćemo ići jer nijesam imala kuće, rodnog mjesta, najvećeg dijela porodice. Sve sam izgubila“, tužnim glasom priča Danica, dok sin Vidoje po ko zna koji put sluša o golgoti kroz koju je prošla njegova majka.
Danica i Hamdija su u Nikšić stigli 1953. godine. Danica se zaposlila u Željezari, gdje se i penzionisala, Hamdija je privatno zarađivao. Dobilli su sedmoro djece – četiri sina i tri kćerke. Dva sina i dvije kćerke vratili su se tamo odakle su njihovi roditelji došli – u Sloveniju, jedan sin živi u Budvi, kćerka u Vojvodini, samo je Vidoje ostao sa njom. Hamdija i ona su se razveli i godinama ništa ne zna o njemu.
„Nikakvog sam zdravlja, posebno zadnje godine. Ne vidim, na noge nikud ne mogu, tek da mi hoće bog dušu uzeti da ne mučim ni sebe, ni oko sebe. Od penzije koja je 140 eura ne može se ni tri dana preživjeti. U logoru sam imala skroba i ljuske krompira. Danas ni toga nemam. Boli me ovo što me niko ne vidi. Čini mi se da smo bili fašisti bolje bismo prošli”.
Starica kaže da je pokušala da dobije socijalnu pomoć, ali su je odbili. Sin je uložio žalbu koja je prihvaćena i sada je postupak ponovo u toku. Potrebno je da opet vadi dokumenta za tu svrhu.
“Kako ću, kada ne mogu nikud na noge, kada ne vidim. Zar da me sin nosi po bolnici. Neka dođu iz Socijalnog i bolnice ovdje, neka vide gdje i kako živim. Kada vide ove jade, ništa mi od dokumenata neće trebati“, jada se Danica.
Sin Vidoje, koji je 30 godina mlađi od majke, nema posla. Nikada, kaže, nije bježao od rada, ali su izgleda rad ili oni koji određuju ko može i treba da radi, bježali od njega.
„Čudno, ali sudbina se poigrala i sa mnom. Bio sam izuzetan đak – 1976. godine proglašen sam među 20 najboljih učenika u Jugoslaviji. Bavio sam se sportom – tri puta sam sa ekipom ’Nikšića’ bio prvak Jugoslavije u karateu, imam zvanje majstorskog kandidata u šahu, bavio sam se alpinizmom, atletikom. U Sloveniji sam upisao fakultet defektologije, bio stipendista njihove Vlade, ali sam zbog rata morao da prekinem studije i vratim se u Crnu Goru“, priča četrdesetdevetogodišnji Vidoje.
U Crnoj Gori ga je čekala rezerva. Bacio je pušku i kao odgovor na ludilo koje je tih godina vladalo na prostorima bivše Jugoslavije otvorio prvu privatnu, istina piratsku, radio stanicu „Lider“ koja je radila svega 26 dana. Pošto je, kako sam kaže, njegov život satkan od paradoksa, uzeo je pušku, onu istu koju je prethodno bacio i kao dobrovoljac otišao na ratište.
„Morao sam – zbog porodice, okruženja, zbog žena koje su nosile uniformu i zbog pogleda koji su me osuđivali i smatrali izdajnikom. Bio je to strašan pritisak. Nakon rata, kako sam vješt sa kamenom, bavio sam se kamenorezačkim poslom. Morao sam i to da prekinem, iako sam dušu dao kamenu i utkao je u mnoga mjesta, jer sam pola godine radio a pola jurio ljude da mi plate zarađeno. A od nečega se moralo živjeti“, priča Vidoje.
Otišao je na Biro rada i tamo saznao da postoji samo jedno slobodno radno mjesto – za grobara. Nije se dvoumio. Svaki častan posao je dobar, a kao grobar opet će, makar se tako tješio, biti u „dodiru“ sa kamenom.
„Prihvatio sam ponuđeno jer nikada u životu nijesam birao posao. Kao grobar radio sam šest godina i to sve na određeno. Prije nešto više od godine ostao sam bez posla. Od tada živimo bijedno, ispod svakog biološkog minimuma. Svakog mjeseca gladujemo minimum po desetak dana. Ko ne vjeruje, neka dođe i neka pokuša da živi od ovolike penzije, sa ovakvim bolesnikom.
Na rođenju dobio je ime Sukarno, po indonežanskom predsjedniku Ahmedu Sukarnu. Vidoje priznaje da ljudima često nije bilo jasno šta mu je ime, a šta prezime
Najteže mi je zbog majke. Da nije nje, otišao bih odavde i završio priču sa Crnom Gorom za sva vremena. Ali ne mogu je živu sahranjivati. Ne mogu da vjerujem da me država, kojoj sam sve što imam dao, diskriminiše po svakom pitanju. Bio sam za nezavisnu Crnu Goru, ali nijesam glasao za ovakvu državu gdje lopovu ne smiješ reći da je lopov, lažovu da je lažov“, razočaran je Vidoje koji to ime nosi od 1993. godine.
Na rođenju dobio je ime Sukarno, po indonežanskom predsjedniku Ahmedu Sukarnu. Vidoje priznaje da ljudima često nije bilo jasno šta mu je ime, a šta prezime. Bio je kao čovjek bez imena, a sa dva prezimena. Zato je odlučio da promijeni ime. Majka je predložila da se zove Vidoje, jer je rođen na Vidovdan, a on to prihvatio.
„Razočaran sam i ogorčen na cijelu ovu situaciju. Pokušali smo preko Socijalnog da sredimo pomoć ali i to se odugovlači. Proces koji traje deset dana u našem slučaju traje duže od godine. Siromaštvo je najveći oblik nasilja koji država radi nad narodom. Iz toga sve ostalo proizlazi. Ova država prema meni vodi diskriminatorsku socijalnu politiku, ali ne samo prema meni nego prema mnogima.
Ovdje samo deset odsto ljudi živi kako treba i to na naš račun, dok nas 90 odsto gladuje. Da ironija bude veća, oni koji su vrijedni žive siromašno, dok oni koji su nesposobni žive bogato. Ta selekcija mi smeta, ali ja to ne mogu sam promijeniti. Kada se desi revolucija u glavama ljudi, doći će i do promjena. Međutim, dug je to proces i ja ne mogu čekati na njega. Moram da idem. Zato sam prinuđen da tražim azil jer ovdje nema sreće. Već pregovaram sa jednom državom“, tvrdi Vidoje.
Galerija
Bonus video:
