Znao je Vito Nikolić da su obični ljudi, kako je on zapisao „plemenite jednostavnosti“, ono najbolje i najvrednije što Nikšić ima i da su upravo oni „dobar duh“ grada čija duša je uvijek plijenila i privlačila sve dobronamjernike. Jedan od tih malih, velikih ljudi koji su obilježili jedno vrijeme je i Perko Zvicer, popularniji kao Pekeš, čovjek čija smrt nije mogla da prođe nezapaženo ni za Vita Nikolića ni za Dragana Radulovića.
„Pekeš je bio jedan od onih na koje smo bili naviknuti, koji je bio nekako naš. Gotovo vjerujemo da ćemo ga ponovo sresti sa šubarom i crvenom Lenjinovom značkom kako nesigurnim i već onemoćalim korakom nosi svoje bolešljivo i krhko tijelo. Pitaće nas kako se prezivamo, a potom nabrojati desetak koljena unazad. Možda će nacrtati Tita, Lenjina ili Marksa. Na sve smo to nekako priviknuti, na sve, osim na njegovo odsustvo“, zapisao je Radulović nakon smrti popularnog Pekeša, daleke 1977. godine.
Ako ne znaš čiji si, pitaj Pekeša
Ko je u stvari bio Pekeš? Stariji Nikšićani sa simpatijama pričaju o čovjeku koji je godinama išao na autobusku i željezničku stanicu da dočeka putnika namjernika, ponudi mu svoju duvankesu i poželi dobrodošlicu u grad koji je uvijek rado primao goste.
"Ta njegova neposrednost umjela je često da zbuni došljaka, ali ljudi su brzo u njemu prepoznali dobričinu i plemenitog čovjekoljupca, pa su ga se sjećali i pisali mu još dugo po odlasku iz Nikšića", zapisao je Vito Nikolić.
Sa vjenčanja Stane i Miljana Zvicera, Perkovih roditelja Foto: Privatna arhiva
„Svakome se našao na pomoći, od ulice do šaltera u pošti. Sjećam se da mi je slao novac kada sam bio u vojsci u Podgorici. Bio je skoman, pošten, dobar, bio je lik koga smo smi mi voljeli. Bio je rado viđen gost u Beogradu i nezaobilaznom sastajalištu Crnogoraca, u hotelu ’Moskva’. Što se Nikšića tiče omiljena mjesta bila su mu ’Zahumlje’ i kafana hotela ’Onogošt’“, prisjeća se njegov bratanić Dragoljub, koji živi i radi u Beogradu.
"Ta njegova neposrednost umjela je često da zbuni došljaka, ali ljudi su brzo u njemu prepoznali dobričinu i plemenitog čovjekoljupca, pa su ga se sjećali i pisali mu još dugo po odlasku iz Nikšića"
"Jako je lijepo crtao, posebno Lenjina, koji je bio njegova preokupacija. Zanimljivo je i to da je poznavao rodoslove kao malo ko. Dovoljno je bilo da kažete ko ste i čiji ste a on da vas poveže sa precima, desetak koljena unazad. Postoji anegdota koja kaže: ‘Ako ne znaš čiji si, pitaj Pekeša, a ako ni on ne zna, onda ne postojiš’”, kaže Zoran Popović, suprug Pekešove bratanične Mirjane.
Perko, prvi slijeva Foto: Privatna arhiva
"Nije valjda postojao Nikšićanin, ni stariji ni mlađi, koga Pekeš nije zadužio nekom pažnjom, s kojim se nije poradovao kada je bilo razloga za radost, ili s kojim nije protugovao kada se tugovalo. Obdaren nevjerovatnom memorijom nikoga nije zaboravljao i uvijek bi, pri susretima sa starim znancima, pokazivao takvo interesovanje kakvo bi se jedva moglo očekivati i od najrođenijih”, zapisao je Vito.
A da nije mogao ni da umre bez nekog dobrog djela govori i to da je pred smrt napisao da prilaže 5.000 dinara za izgradnju Doma revolucije.
Prvi ispaljeni metak, logori, bolest
“Iz oficirske porodice, kao i sva djeca, i Perko je bio određen da ide u Vojnu akademiju. Njegovo školovanje prekinuo je rat”, kaže Dragoljub.
A Perko je prvi u Nikšiću, možda čak i u Crnoj Gori, ispalio metak na okupatorskog vojnika.
"Bilo je to 17. aprila 1941. godine, onoga dana kada su Italijani bili upravo ušli u Nikšić. Pekeš je nosio na ramenima nekoliko pušaka uzetih iz napuštene kasarne 29. pješadijskog puka. Nemajući pojma o novonastaloj situaciji, mirno je prolazio ulicom kada je ispred njega izbio italijanski oficir. Tražio je da Pekeš odloži puške i pođe sa njim. Pekeš je puške odložio, ali samo za trenutak i samo zato da bi lakše rukovao onom jednom koju je uperio u iznenađenog Italijana. Uperio i – opalio.
Metak je prošao kraj samog oficirovog uva i on je pobjegao glavom bez obzira, a Pekeš je mirno pokupio svoje puške i odnio ih tamo gdje je trebalo”, stoji zabilježeno u Vitovoj knjizi “Dobri duh Nikšića".
Nijesu Italijani zaboravili prvi opaljeni metak.
"Uhapsili su ga u februaru 1942. godine i poslali u albanski logor Tepa, u Skadru. Prethodno su ga objesili za noge, skinuli golog i namazali ga medom i perjem, a kako je bilo ljeto bio je izložen rojevima muva. Tako obješenog držali su ga na gradskom trgu u Nikšiću kao primjer drugima”, priča Popović.
A onda su uslijedili drugi logori po Albaniji, torture, mučenja, tako da je “zaradio” Parkinsonovu bolest i iz rata izašao kao ratni vojni invalid, sa većim brojem odlikovanja i i pohvala.
Oficirska porodica
Perko je ime dobio po djedu, znamenitom crnogorskom oficiru i junaku, učesniku svih crnogorskih oslobodilačkih ratova od 1875. do 1878. i hercegovačkog ustanka 1875. godine, perjaniku kralja Nikole.
Perkovi roditelji Miljan i Stana (Mida) imali su osmoro djece – dvije kćerke, Milku i Danicu, i šestoricu sinova, Petra, Blagoja, Perka, Mila, Božidara i Dragoljuba.
Petar, Danica i Blagoje su umrli kao djece - Petar kao jednogodišnja beba, a drugo dvoje kao trogodišnjaci.
Perko je ime dobio po djedu, znamenitom crnogorskom oficiru i junaku, učesniku svih crnogorskih oslobodilačkih ratova od 1875. do 1878. i hercegovačkog ustanka 1875. godine, perjaniku kralja Nikole
Božidar je 1941. godine pristupio partizanima zbog čega je cijela porodica Zvicer obilježena kao “crvena”. Majku Stanu Njemci su strijeljali 26. decembra 1943. godine u Farmacima kod Podgorice, a ostalo je zabilježeno da je veče pred strijeljanje povela pjesmu.
Božidar, mitraljezac, poginuo je 1944. godine kod Brezovika, u Nikšiću, kao zamjenik komesara Prve čete prvog bataljona Šeste crnogorske brigade. Milo i Dragoljub su 1943. godine takođe uhapšeni i odvedeni u logor. Nakon završetka rata, Milo je ostao u vojsci i radni vijek je proveo u vazduhoplovstvu, kao oficir u logistici. Umro je 1988. godine i iza sebe ostavio sina Božidara koji je umro prije deset godina u 53. godini.
Dragoljub je nakon oslobađanja iz logora, preko Egipta i Irana, otišao u SSSR, kao pripadnik prve generacije pilota koju partizani šalju na školovanje. U SSSR-u je ostao do 1946. godine, nakon čega se vratio u Jugoslaviju. U penziju je otišao kao potpukovnik i iza sebe ostavio troje djece – sina Dragoljuba, koji radi u JAT-u i kćerke, Stanu, koja živi i radi u Njemačkoj i Mirjanu, medicinsku sestru u penziji koja živi u Beogradu. Milka, koja se nikada nije udala, nadživjela je braću i umrla 2008. godine u 98. godini. Bila je pravnik i do penzionisanja radila je u Ministarstvu inostranih poslova.
Galerija
Bonus video:
