Do vasojevičkog sela Vranještica u ovo doba godine se rijetko kada može kolima. Makadamski putevi i ljeti su prohodni samo za terenske automobile.
U selu je 16 domaćinstava odsječeno od grada i danima je bilo bez struje. U njima su samo oni koji nijesu imali gdje. Većina Vranještičana zazimila je u Kolašinu, Podgorici, Beranama ili Andrijevici.
U selu pod vrhovima Bjelasice su samo oni koji moraju i sa kojima je teško i telefonom sada komunicirati, jer su baterije prazne.
Da je krajnje vrijeme da se nešto učini za oživljavanje i stvaranje boljih uslova u tom dijelu kolašinske opštine, nekada nadaleko poznatom po kvalitetnom krompiru, bogatom stočnom fondu i blizu hiljadu stanovnika, smatra i predsjednik Mjesne zajednice Rajo Đukić.
On će, takođe, sa suprugom koja ima ozbiljne zdravstvene probleme, ovu zimu, prvi put u svom životu, provesti u Podgorici. Poznat kao najduhovitiji Vranještičanin, Đukić, ipak, kada priča o svom selu ne može da govori bez tuge.
"Plače mi se kad pomislim da je to nekada bio dio opštine gdje se sa zadovoljstom živjelo i iz kojeg se nije bježalo"
„Teško mi je da pričam o Vranještici nekad. Ne može se to porediti sa sadašnjim stanjem. Plače mi se kad pomislim da je to nekada bio dio opštine gdje se sa zadovoljstom živjelo i iz kojeg se nije bježalo. Da biste shvatili koliko je Vranještica izgubila navešću samo neke podatke. U selu je bilo 832 mještanina, od toga 116 đaka i više od dvije stotine mladih ljudi. Gdje god se okreneš, život i snaga. Sada pustoš, a pod onim snijegom, odsječeni od svijeta, samo oni koji nijesu imali gdje. Ove zime su i oni najuporniji, koji godinama nastoje da ne zatvore vrata svojih kuća, morali kod djece u gradove. Žalosno”, priča Đukić.
U štalama i torovima tog planinskog sela, tek prije nešto više od tri decenije, bilo je oko 6.000 ovaca, 1.000 krava...
Od poljoprivrede se živjelo, nikada previše lako, ali, kako Đukić kaže, uvijek časno i dostojanstveno.
„Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Vranještici je bilo lijepo živjeti. Sve smo uglavnom svojim naporima i trudom uradili - dom u donjem dijelu sela, zatim stubove za struju, dovodili vodu... Sada sve to propada. Vranještica rijetko kada zimi ima struju u kontinuitetu više od mjesec dana. Svi stubovi su popadali ili satruli. Dom se urušio. Malo je šta vidljivo od nekadašnjeg ogromnog rada. Njive su zalivađene, stoka rasprodata. Teško je svakom ko voli Vranješticu i ko je najljepše godine svog života tamo proveo”, kazao je predsjednik MZ.
Koliko je u tom selu bilo solidarnosti među ljudima, dodao je on, najbolje govori podatak da se na kosačkim mobama nekada okupljalo i po više od pedeset kosaca.
I sam je bio kosbaša na takvim mobama.
Vranještičani su bili solidarni i kada neko od njihovih komšija pretrpi štetu.
„Sve se zajednički radilo. Moba na koju dođe dvadesetak ljudi računala se kao slaba pomoć. Ako nekome izgori kuća ili koliba, odmah se zajedničkim radom gradila nova. Čuvali smo se i držali jedni uz druge. To je bila naša osobenost. Nema toga više”, kaže Đukić.
Da se još dugo vijori dim iz odžaka
Kako je rekao Đukić, sada ima oko 1.482 Vranještičanina i njihovih potomaka po raznim gradovima Crne Gore i susjednih država.
Kako bi ih sve motivisao da doprinesu oživljavanju zavičaja i da se uključe u rješavanje najkrupnijih teškoća sa kojima žive oni koji su ostali u njemu, organizovan je i skup u podgoričkom restoranu “Odžaklije”.
„Predstavili smo ljudima kakva je sada situacija, možda isplaniramo i kako da spriječimo ’umiranje’ prelijepog sela. Nadam se da ćemo na taj način motivisati mnoge da, koliko mogu, doprinesu da se u Vranještici još dugo vijori dim iz odžaka. Između ostalog, bilo je riječi i o putu, domu, struji, mostovima... Potrudićemo se i da formiramo NVO koja bi se ubuduće bavila rješavanjem najkrupnijih problema koje imamo”, rekao je Đukić.
Galerija
Bonus video:
