Hotelu su godinama davali pogrešnu terapiju i doveli ga do smrti. Umro je i sahranjen je nečujno, tiho, bez prisustva građana. Ožalošćene porodice nema jer svi su na Birou rada, a oni koji nijesu na Birou ne primaju saučešće jer ih smrt hotela nije mnogo ni pogodila”, ovako počinje priču o nikšićkom hotelu “Onogošt” sedamdesetdvogodišnji Spasoje Vujović.
Kraj uspješne epohe
Hotel "Onogošt" počeo je da radi 1. oktobra 1955. godine, a Spasoje godinu kasnije, kao đak Ugostiteljske škole. Iako je od hotela, gdje je proveo radni vijek, stariji 14 godina vjerovao je da će ga "Onogošt" nadživjeti.
"Mislio sam da neću doživjeti sahranu ‘Onogošta’, niti da će Nikšić ostati bez njega. Najbolje nešto dijete zapamti. A ja sam praktično bio dijete kada sam došao u ‘Onogošt’. Zaboravio sam kuću, samo mi je on bio bitan. I kamen bi proplakao, a ne čovjek", jedva uspjevajući da ostane pribran priča Spasoje.
Emocije su, kako reče, jače od razuma, a u ovom slučaju i emocije i razum govore isto – hotel se morao sačuvati.
Projektant hotela, koji je osim ugostiteljske imao i kulturnu ulogu, bio je arhitekta Vujadin Popović koji je projektovao i hotel "Crna Gora"
Željezara, nekadašnji gigant crnogorske industrije, brojala je više 7.500 radnika. HTP “Onogošt “ je osamdesetih godina prošlog vijeka imao 1.100 zaposlenih u skoro 50 ugostiteljskih objekata.
Danas Željezara broji 200 radnika, a Hotelsko-turističko preduzeće 82 (mada im je svima prestao radni staž iako to oni odbijaju da prihvate) i četiri objekta (od kojih je kafana u Šavniku potpuno ruinirana).
Blažo odlučio da "Beograd" postane "Onogošt"
Projektant hotela, koji je osim ugostiteljske imao i kulturnu ulogu, bio je arhitekta Vujadin Popović koji je projektovao i hotel "Crna Gora".
Pošto je emigrirao, navodno zbog istrage o nekvalitetnoj gradnji hotela "Crna Gora", mada je stvarni razlog bio političkog karaktera, njegov posao preuzeo je arhitekta Đorđije Minjević, koji je bio angažovan na izvođenju radova i doprojektovanju.
Prvobitno je bilo odlučeno da se hotel zove "Beograd“ i naziv je bio ugraviran na posuđu i na djelovima namještaja. Međutim, tada vodeći crnogorski političar Blažo Jovanović, koji je u hotelu boravio nekoliko dana prije njegovog otvaranja, u neformalnom razgovoru je kazao da bi možda trebalo da se zove "Onogošt".
Predlog je, naravno, odmah prihvaćen.
Spasoje sa kolegama iz "Onogošta", kao novi šef sale
Za tadašnje prilike hotel je bio izvanredno opremljen. Namještaj je uradila najbolja slovenačka firma iz Sevnica, a za šefa sale postavljen je dotadašnji šef sale hotela "Esplanada" iz Zagreba.
Najstručniji kadar dolazio je iz Herceg Novog, Titograda, Dubrovnika, Zagreba, Beograda i Opatije, a radnici su zanat učili od tadašnje ugostiteljske elite.
"Prvi šef sale iz Zagreba, imao je više od 80 godina i bio je pravi gospodin. Poslije njega je došao direktor beogradskih ‘Terazija’, a prvi šef sale ‘domaće proizvodnje’ bio je Milan Ćorić. Zaista sam imao od koga da učim posao", ne bez ponosa priča Spasoje.
U enterijeru kafane na čitavom zidu urađena je apstraktna slika crnogorskog krša u živopisnom koloru koju su radili slikari Vušković, Prijić i Berkuljan i koja je kasnije, preuređenjem enterijera, prekrivena.
Konobarska ekipa hotela 1972. godine
Sve je bilo odabrano i na visini, a posebno muzika. U popularnom Zelenom salonu slušali su se najbolji šlageri i gradske pjesme, čak i operske arije. Krajem 50-ih svirao je nadaleko poznat sastav maestra violiniste Lajoša Šipoša.
"Za visok renome hotela zaslužan je bio direktor Savo Stanišić. On je bio pravi domaćin kuće i zahvaljujući njemu ’Onogošt je bio hotel za primjer i ponos. Sve je bilo na nivou. Imali smo čak i liftboja, a recepcionerka Olga znala je pet-šest jezika. Ja sam kao konobar govorio dva jezika – njemački i francuski a na primorju sam, uz goste, naučio i češki", kaže bivši upravnik koji se penzionisao 1991. godine.
Novo zdanje hotela "Onogošt", djelo sarajevskih arhitekata Ivana i Tihomira Štrausa, otvoreno je 1.1.1983. i u njemu je za pola godine boravilo taman onoliko gostiju koliko je Nikšić imao stanovnika.
"Vikendom je u kafani bilo kao za Novu godinu – svečano, otmeno, uz svijeće i muziku, a gosti su imali rezervisane stolove. Uglavnom su familijarno izlazili. Oni koji nijesu imali rezervisan sto morali su da čekaju i po pola sata i pitanje je bilo da li bi i tada dobili mjesto", kaže Spasoje koga su, kako reče, slali svuda gdje je HTP „Onogošt“ nešto otvarao ili zatvarao.
Pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu
Vujović smatra da je sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, odlaskom Sava Stanišića u penziju, počela i propast hotela.
"Hotel je čini mi se počeo da propada kada su dovođeni ljudi koji ne znaju ništa o ugostiteljstvu. Stavljali su pogrešne ljude na pogrešno mjesto. Čini mi se da je to bilo odmah nakon Stanišićevog odlaska u penziju. Počeo je polako da se urušava da bismo mu danas napisali čitulju. Greška je bila što je stari hotel prepravljen u slastičare i bijedne restorane, što su uništeni Zeleni salon i terasa. Nije obnavljana ni radna snaga pa je prosjek radnika ‘Onogošta’ preko 50 godina. Ugostiteljstvo to ne trpi, ali izgleda da je nekome odgovaralo da hotel uništi da bi ga nekome prodali za jeftine pare", smatra Vujović.
I radnici ne znaju kako objasniti potez da je udobnost mliječnog restorana zamijenjena igraonicom koja je radila samo pola godine, a u nju je uloženo oko 40.000 eura, da je čuveni Zeleni salon u kome su političari i privrednici donosili važne odluke a intelektualci vodili rasprave ustupljen za tombolu, da je diskoteka bila pretvorena u klub penzionera, a umjesto boemske taverne bio je bilijar klub.
"Onogošt" 1955. godine
Ako bi sve te promjene mogli objasniti modernim dobom i drugačijim prohtjevima, zaposlenima nije jasno čime se može objasniti činjenica da hotel nije imao trafiku gdje bi se prodavali suveniri, da je pored sopstvene turističke agencije imao i privatnu agenciju za promet nekretnina, trgovinu i turizam, da je ne tako davno najljepša terasa u gradu zapuštena. Nakon svih tih poteza katanac je bio neminovnost.
Olivera Marković najdraži gost
Bilo je znanih i neznanih gostiju, onih koji su plijenili šarmom, ali i onih koji su uvijek bili mrzovoljni. Sve ih je Spasoje zapamtio i sada su mu, sa ove vremenske distance, svi oni dragi. Svako na svoj način.
"Služio sam Tita koji je bio jako lak gost i ništa nije posebno zahtijevao, Kira Gligorova, Franca Leskošeka, Miljana Radovića, Blaža Jovanovića, Veljka Milatovića, Oliveru Marković, Rada Markovića, Veljka Mandića, Draga Malovića...", nabraja Spasoje.
Prvo takmičenje crnogorskih ugostitelja 1976. godine
Iako je imao mnogo dragih, ali i teških, gostiju priznaje da mu je glumica Olivera Marković bila najdraži gost jer je bila najljepša žena koju je u životu vidio, a nekadašnji predsjednik Opštine Nikšić Veso Vuksanović najteži.
"Težeg gosta od Vesa Vuksanovića nijesmo imali. Nikada račun nije htio da potpiše u hotelu, već smo morali da idemo u kancelariju kod njega i da na potpis čekamo i po tri dana. Sve mu je smetalo. Pošto su ugostitelji ti koji znaju sve šta se u gradu dešava saznali smo i za Vesovu čuvenu naredbu da se smiču krave u Nikšiću. Došao sa njim Veljko Milatović koji je uvijek poslije ručka volio da popije dva-tri jogurta i traži da mu donesem mlijeko, a ja kažem da nema. Veso skočio i onako u priči sve nas u hotelu smijenio, i mene, i direktora, a Milatović mu kaže: 'Naredio si da se smaknu krave, pa je i logično da nema mlijeka’. Nakon toga je povuko tu odluku koja mu nije valjala ništa", priča Vujović jednu od mnogobrojnih anegdota.
Šeri Brendi
Vujović je imao i neobičan nadimak – Šeri Brendi.
"Sjećam se da sam tada služio prve goste. Bile su to glumice nikšićkog pozorišta koje su mi naručile šeri brendi. Ja, dijete kome je kafana bila pojam, nijesam znao ni šta je rakija a ne šeri brendi. Pita me šef jesu li šta poručile a ja kažem jesu šeri brendi, ali nijesam znao da kažem da li to imamo ili ne jer ne znam šta traže. Onda su oni u šali rekli kako sam ja kazao: ‘Čuš, čuš šeri brendi šta je to’ i tako dobih nadimak”, sa osmijehom priča Spasoje.
Galerija
Bonus video:
