Premijer Crne Gore Milo Đukanović svakog dana može biti viđen u istanbulskom Grand bazaru. Đukanovićeva fotografija, i tekst objavljen prije dvije godine u turskom listu “Vrijeme”, koji govori o tome da je on iskustvom najbogatiji političar u Evropi, našla je mjesto na zidu zlatare “Montenegro”.
Vlasnik zlatare, Ilijaz Agović koji je prije više od pola vijeka otišao u Istanbul, pričao je za “Vijesti” o Đukanoviću, Milovanu Đilasu, Vukašinu Marašu, zlatnim vaterpolistima i “lavicama”, ali i životu u Istanbulu.
Na zidu, na kom je Đukanović, svoje mjesto našli su i Njegoš, Alija Izetbegović i Kemal Atatrurk. Svega po malo.
“Ođe piše da je Milo najbogatiji čovjek. Ne sa parama, nego po iskustvu u Evropi. To je u aprilu 2011. godine objavilo tursko “Vrijeme”. Milo se sad vratio, ponovo je premijer. Što ja mislim Crnoj Gori nek da bog mojim sinovima, znači mislim dobro, a Milo mi je dva puta preskočio mandat. Ja sam ućutao, gledam kako Milo kasni. Uzeo je sa sobom jednoga što je Crnu Goru natjerao 15 godina unazad. Opljačkao dunjalučke pare, po Podgorici. Najbolje meso je stavljao u svoj džep”, priča Ilijaz, uvjeren da je sigurno u pravu.
Agović, jedan od najstarijih iseljenika sa ovih prostora u Istanbulu, kaže da ljudi koji sa njim sarađuju i obavještavaju ga što se dešava u Crnoj Gori nisi ni policajci, ni agenti tajne službe, već ljudi koji vole Crnu Goru.
Trenutno je najviše zainteresovan za političku situaciju u Nikšiću: “Tamo se vlast neće sastaviti dok ne dođu Milovi ljudi. Moraju da dođu Milovi ljudi. Što da ne dođu? Crna Gora voli Mila i ljudi što su u svijetu vole ga. Nisam samo ja, nego i drugi ljudi, pola Crne Gore što se po svijetu prosulo. Ja hoću da kažem istinu, ali ne valja mnogo ni ti da znaš, hoćeš da se naučiš pa ćeš reći Ilijaz mi je dao gotovo gradivo”.
Vremešni zlatar ispričao je da je njegov otac dao kući ime Inka, po rudniku u Južnoj Americi, jer nisu mogli da odu tamo. On tvrdi da su u Istanbulu oko 35 odsto od ukupnog broja stanovništva iseljenici iz bivše Jugoslavije.
“Neki Gusinjci su bili prvi iseljenici. Oni su oko 1875. godine došli. Bila je tu kafana 'Sloga' u koju su dolazili naši ljudi, pili rakiju šljivovicu, onu gusinjsku i crmničko vino. Tačnije pili su što su našli. Ovdje se manje zna za crmničko vino nego za šljivovicu, ali ne prepečenicu. Kasnije se osnivalo jedno za drugim poneka trgovina, kafana... Moji stričevi su došli 1905. i 1918, a onda porodica redom. Ovdje naši ljudi dobro žive. Svi su na položaju, imaju dobre plate, penzije. Ja imam dvije penzije, državnu i novinarsku. Radio sam za jedne zapadne novine, u Istanbulu”, ispričao je Ilijaz.
Ilijaz ispred svoje zlatare u čuvenoj Kapali čaršiji sa Ćamom Lukićem iz Bara
On svake godine “za Gospođindan” dolazi u Plav, Gusinje, a zatim ide u Nikšić.
“Crna Goro ja te volim jako, stalno te zovem stara moja majko. Kad su vaterpolisti slavili zlato iz Malage došao sam u Podgoricu da bi bio sa njima. Sad dok je trajalo prvenstvo u rukometu nisam za sve to vrijeme 10 sati spavao. Gledao sam Jovanku Radičević, Katarinu Bulatović... Mi smo svi jedna familija, iako ne može jedna majka sve da nas rodi, ali čitava Crna Gora je povezana”, kategoričan je Ilijaz Agović.
Rukovodstvo se osramotilo zbog Đilasa i Maraša
Ilijaz smatra da se rukovodstvo Crne Gore osramotilo kada su sahranjivani Milovan Đilas i Vukašin Maraš.
“Ja sam stari đak Milovana Đilasa. Ne samo pet godina što sam bio u Beogradu, nego 35 godina sam bio njegov đak. Da ti kažem k'o Crnogorki, k'o prijatelju, k'o drugarici, osramotili su se Crnogorci za Milovana Đilasa i za Vukašina Maraša. Na prost način su im načinili sahranu”.
“Bio sam u Mojkovcu na sahrani Đilasu, a kasnio sam na sahranu Maraša. Slaba je bila ceremonija, tadašnje rukovodstvo se pokazalo mnogo slabo, partijski i državljanski. Nije bilo ni 200 funkcionera. Partija je bila malodušna u to vrijeme i opozicija tadašnja. Taj Maraš Vukašin je mnogo učinio za Crnu Goru, ne pamte oni to, ali Ilijaz Agović pamti”, kaže zlatar i bivši novinar.
Ovo će vrijeme da prođe a ljudi će da ostanu
Najagilniji pronositelj crnogorskog imena u Istanbulu ispričao je da je njegov otac bio “debelog džepa” pa ga je školovao po svijetu - u Rusiji, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, kao i da je zbog Đilasa naučio španski jezik.
“Rođen sam u Rožajama, a porastao u svijetu. Kod Milovana Đilasa sam se zvao Branko Nakić, ne Ilijaz Agović. Imam dva pasoša, živio sam po tom imenu. Đilas mi je jednom rekao 'čuj Branko, ovo će vrijeme da prođe, a ljudi će da ostanu'. I evo ga, vrijeme prolazi, a ja volim da Crna Gora ustane na vrijeme. Sad hoće da se glasa za ovoga Filipa Vujanovića, a to je samo namještaljka, nema tu da bude nikakvog glasanja”.
Vukašin Maraš mi je jednom reako da cijela Budva i Herceg Novi treba da idu u zatvor. Cijela ta posada treba u zatvor, u ovaj u Hagu. Znaš kako se kaže, male ribe više gutaju, a primorje je progutalo cijelu Crnu Goru. Zapamti. Vrećama su nosili pare u druge države. Očima sam svojim gledao, 1992. godine, tako mi oba sina, iz Tivta avion, 26 vreća para, unutra na hiljade maraka, odoše na Kipar. To su sve bile sirotinjske crnogorske pare”.
Galerija
Bonus video:
