Policijski posao stvoren je samo za jači pol. To mišljenje je posebno ukorijenjeno u Crnoj Gori, ali tri dame razbijaju stereotipe i potvrđuju da i žene mogu da bude uspješne i u tipično muškom poslu.
Marija Radonjić, Mirjana Tomčić i Zorica Manojlović već godinama su službenice Uprave policije, gdje ravnopravno, rame uz rame sa kolegama, obavljaju svakodnevne operativne zadatke.
I dok se za Radonjićevu, inspektorku za nasilje u porodici, ali i Manojlovićevu, višeg komesara i šefa smjene u Operativno-komunikacionom centru, dijelom može reći da obavljaju posao koji u neku ruku i priliči njihovom polu, Tomčićeva pokriva mjesto na kojem bi malo ko očekivao djevojku.
Kršna Durmitorka, rođena u zimi često odsječenoj Maloj Crnoj Gori, pripadnica je elitnih odreda Uprave policije gdje s pravom nosi nezvaničnu titulu najljepše "kornjače", kako popularno zovu članove Posebne jedinice policije (PJP).
Nije lako ni u jednom poslu ali se čini da ove tri dame u plavom, tokom rada u policiji, čuju mnoge potresne životne priče, a često i prve čuju ili gledaju tragedije, koje mnogi ne mogu da vide čak ni na filmu
Nije lako ni u jednom poslu ali se čini da ove tri dame u plavom, tokom rada u policiji, čuju mnoge potresne životne priče, a često i prve čuju ili gledaju tragedije, koje mnogi ne mogu da vide čak ni na filmu.
Zorica Manojlović, jedina žena šef smjene u OKC-u, često je prva koja u Crnoj Gori sazna da se dogodila neka nesreća, a njen dio posla je da „podigne operativnu mrežu”. Ona je pravnik, ali je od pripravničkog staža u Sudu za prekršaje, već više od 20 godina službenik MUP-a, gdje je radila upravne, kadrovske i analitičke poslove.
“Već dvije godine sam u OKC-u, a to je pravi policijski posao, jer si za vrijeme smjene potpuno predat poslu jer na monitoru pratiš sva događanja u zemlji. Biti žena u policiji znači predavati se poslu bez rezrve, ali za sve to mora postojati ljubav, kako bi rame uz rame sa muškim kolegama bila ravnopravna u operativnim poslovima. Rodne ravnopravnosti u operativno-komunikacionom centru nema, a nema ni podjele poslova, pa to što sam žena ne znači da ne mogu brzo misliti i donositi prave odluke”, ispričala je Zorica, koja je od malih nogu željela da bude policajac.
“Ta moja želja datira još iz djetinjstva, jer je moj otac radio u policiji. Zasnivanje radnog odnosa u MUP-u imao je neke kočnice jer u to vrijeme je bilo uvriježeno mišljenje da žena ne može biti policajac ali i to da ne može raditi noćnu smjenu. Novije doba pokazalo je da to nije tačno, pa ja ali i moje druge koleginice u UP, sasvim ravnopravno obavljamo sve ove, nazovi, muške poslove”, kazala je Manojlovićeva, koja će kao i prošlu i ovu Novu godinu dočekati u prostorijama OKC-a.
Moja želja datira još iz djetinjstva, jer je moj otac radio u policiji. Zasnivanje radnog odnosa u MUP-u imao je neke kočnice jer u to vrijeme je bilo uvriježeno mišljenje da žena ne može biti policajac ali i to da ne može raditi noćnu smjenu. Novije doba pokazalo je da to nije tačno
“Uvijek ima stresa, to je prosto nedovojivi dio mog posla. Baš prvih dana kada sam počela da radim u OKC-u dogodilo se monstruozno ubistvo Bugarina u Budvi. To pamtim kao nešto što me prilično pogodilo”, navela je Zorica, koja u uniformi, po 12 sati prati “crne događaje”.
Za razliku od njih dvije, koje nose prepoznatljivu policijsku uniformu, Marija Radonjić u civilu i često na štiklama, svakodnevno razgovara sa ljudima - žrtvama porodičnog nasilja.
Kao diplomirani ekonomista, ona se 2006. godine slučajno našla u policiji jer je tu dobila posao, a potom je kroz razne obuke i seminare prošla pripreme za posao policajca - inspektora.
"To je jako uzbudljiv posao, a ove godine mog rada u policiji gledam kao na jedan naporan period obilježen potresnim pričama. Kada se dogodi nasilje u porodici, mi smo ti koji prvi primimo te ljude, saslušamo njihove mučne priče, odvodimo ih u zdravstvene ustanove zbog pružanja pomoći, a kasnije i obavljamo komunikaciju sa drugim nadležnim institucijama”, ispričala je Marija, koja svim nevoljnicima pokušava da saopšti da “nasilje u porodici ne moraju da trpe”.
"Sa tim ljudima morate vješto i veoma strpljivo da vodite razgovor, a obavezno je i da im se obraćate sa puno pažnje i poštovanja jer im toga u životu, često, najviše i nedostaje. Kako su žene u Crnoj Gori najčešće žrtve nasilja u porodici, upravo su i žene na mjestu inspektora, koje ih dočekaju u policiji i slušaju njihove probleme. To vam je kao i u životu, jer žena - ženu najbolje razumije”, ispričala je inspektorka.
Marija smatra da se u Crnoj Gori sve više podiže svijest o tome da se nasilje ne trpi, ali su, kako kaže, statistike ipak neumoljive - žena sedam godina trpi nasilje, pa se tek se onda nakani da dođe u policiju i prijavi nasilnika.
“Mi smo u policiji ti koji žrtvi damo zašitu, pojasnimo da ne moraju da trpe, pojašnjavajući da postoje zakonski mehanizmi da se nasilnik sankcioniše. Mjesečno u Podgorici 60-70 osoba prijavi nasilje u porodici, a svaka priča je teška i mučna. Iako su me u ovom poslu iskusnije kolege učile da “policajac koji ima emocije, nije policajac”, ja to pravilo još uvijek nijesam usvojila. Ne mogu da se potpuno isključim i da budem samo surovi profesionalac jer me te priče često veoma pogode”, priča Marija, koja se nakon posla u policiji bavi drugim, onim najljepšim poslom - majčinstvom!
Četvorogodišnjeg Nikolu, kaže, mnogo strože vaspitava upravo zbog toga što se kroz posao “svega nagledala”.
“Često nam dolaze roditelji, koji su meta nasilne djece, obično narkomana. Nije lako kad slušate priče tih starijih ljudi, koji nerijetko nama ispričaju sve što im se događa u porodici, a onda samo nakon sat – dva povuku prijavu i kod sudije ne žele da potvrde šta im se sve događa”.
Tri gracije, tri policajke, na razgovor su stigle bez unifome - dotjerane, našminkane i sa visokim štiklama. A, kao i sve žene, imale su samo jedan zahtjev - da im se objave fotografije na kojima su “najljepše ispale”.
“Meni objavite onu u uniformi. To sam ja”, kazala je Mirjana, a onda šeretski ispričala da “nikada nije obukla policijski suknju, iako je kao službenica na aerodromu, i to dužila u sklopu policijske uniforme”.
Bez premca u skijanju
Najljepša „kornjača” ravnopravno sa muškarcima prolazi kompletnu obuku i svakodnevni trening, pa je sa kolegama spremna po onoj narodnoj „i u vatru i u vodu”. Na vježbama gađanja iz oružja ne zaostaje za njima, ali je zato u trčanju često i najbrža...
U svojoj jedinici je Durmitorka po nečemu, ipak, bez premca - ona je najbolji skijaš.
"Pa recimo eto najbolje skijam od svih, pa sam im često i instruktor", uz stidljiv osmijeh je rekla Tomčićeva, ne želeći da se bilo čemu odvaja od pripadnika njenog odreda.
Sanjam povratak na moj Žabljak
I dok mnogi gledaju kako da se domognu Podgorice i da pobjegnu sa siromašnog sjevera u bogatije crnogorske krajeve, čini se da je Mirjana i po tome mnogo drugačija, posebna...
"Tražila sam da me vrate na Žabljak. Želim tamo da radim ovaj posao i da nastavim da živim u tom gradu. To je moj kraj i na Durmitoru se najbolje osjećam, ma tu sam potpuno svoj na svome. Čekam odluku iz vrha UP, a nadam se da će uslišiti moju želju da me iz Podgorice premjeste da radim tamo. Sanjam da se vratim”, ispričala je neobičan zahtjev Tomčićeva.
Nijesu samo njoj planine u mislima - Zorica koristi svaku priliku da pobjegne od gradske vreve i zahtjevnog posla negdje u crnogorska brda.
"Planinarenje je moj hobi, evo više od 10 godina. Planine i priroda su mi filter za sve ono što čujem i vidim na svom poslu. Čini mi se da tokom tih tura i mojih druženja sa prirodom vratim svoj duh i dobijem novu energiju, kojom nastavljam u životu i poslu", ispričala je Manojlovićeva.
Bonus video:
