Lik Vere Nedić-Sekulić ostao je vječan, iako je ona prije šest godina napustila ovaj svijet. Beranka, rođena u Peći 1936. godine, sredinom prošlog vijeka školovala se na Cetinju, gdje je, dok je učila u Medicinskoj školi živjela u internatu. Baš tamo, pod Lovćenom, davne 1954. godine zbio se događaj koji će lik tadašnje ljepotice učiniti neprolaznim.
Od oko 500 zgodnih djevojaka, hrvatski vajar Ivan Meštrović izabrao je nju i još jednu Crnogorku, da po uzoru na njih izvaja karijatide koje čuvaju vječnu kuću velikog pjesnika i vladike Njegoša, i dočekuju posjetioce.
O tome kako je tada osamnaestogodišnja djevojka ušla u nezaborav, koliko je to za nju značilo, da li joj je promijenilo život, ali i o samoj Veri, “Vijestima” je pričala njena najmlađa kćerka Dušanka Ulama.
“Majka je iz rodnih Berana otišla na Cetinje da uči srednju, a kasnije i Višu medicinsku školu. U tom periodu, tačnije 1954. tražili su lijepe, kršne Crnogorke i Crnogorce koje su fotogafisali i pravili razglednice. Bilo je drugačije vrijeme, majku i nekoliko njenih vršnjaka i vršnjakinja iz internata fotograf Jovan Marić odveo je na snimanje uz posebnu dozvolu tadašnjeg ministra. Ona je, kako nam je govorila, nosila narodnu nošnju kraljice Milene. Nedugo nakon toga, napravljene su razglednice sa njihovim likom, koje su putovale po svijetu”, priča Dušanka.
Njena majka, nedugo nakon što se našla na razglednici, završila je školovanje, udala se za Milutina Sekulića, fudbalera i profesora iz Stare varoši i počela da radi kao viša medicinska sestra u predškolskom dispanzeru u Podgorici. Tu su i živjeli do prije šest godina. Milutin je umro samo nekoliko mjeseci poslije Vere.
Iako je svima u porodici imponovalo što je baš Vera bila izabrana Crnogorka, ona je rijetko pričala o tome, a čast što je učinjena vječnom, nije uticala na njen život. U godinama prije smrti, kada bi se pomenula karijatida, govorila je da je “to davno bilo”.
“Živjela je u lijepom vremenu, ali je i njen životni put naveo na lijepe tokove. Marić je, saznalo se kasnije, od tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Voja Biljanovića dobio zadatak da u što kraćem roku po Crnoj Gori snimi što više likova kršnih Crnogorki i fotografije pošalje Meštroviću u Ameriku. U isječcima iz novina koje čuvamo, možete pročitati da je Marić krajem 90-tih govorio da tada nije bilo ni tehnike, ni običaja da se mlade žene slikaju za novine i razglednice kao danas i da su mu patrijarhalni običaji Crne Gore otežavali posao.
Najviše problema stvarali su mu roditelji i rodbina djevojaka koji su željeli da im objasni zašto fotografiše baš njihovu kćerku, sestru, ženu. Pored toga, nerijetko one koje bi pristajale nisu imale narodnu nošnju, pa je morao da se snalazi. Ipak, pripremio je oko 500 fotografija djevojaka iz Cetinja, Danilovgrada, Crmnice, Morače, Kolašina, Mojkovca.
Među njima bila je i majčina slika, koja je, osim što je putovala po svijetu, poslužila Meštroviću kao inspiracija. Po njoj je izvajao lijevu karijatidu koja stoji ispred lovćenskog mauzoleja u narodnoj nošnji. Nažalost, ne znam po čijem je liku rađena druga karijatida”, kaže Dušanka.
Djeca prije svega
Vera i Milutin u braku su dobili troje djece - Nikolu, Sonju i Dušanku. To je Veri bio prioritet, ostalo je sve držala po strani, pa i sjećanje na školovanje i dan kad je izabrana da simbolizuje stamenost crnogorske žene.
Njen životni put doveo je u Staru varoš gdje je, kako priča Dušanka, u velikoj ljubavi živjela sa suprugom i djecom: “Nakon školovanja čitav vijek je tu provela, 40 godina radila je kao medicinska sestra i predavala u Medicinskoj školi. Bila je prava ljepotica, ali vrlo skromna. O svemu tome je otmeno i stidljivo pričala, ali rijetko. To smo više pominjali mi i kasnije njena unučad.
Njen prioritet bila je porodica i događaju sa Cetinja nije pridavala neki poseban značaj, iako smo često odlazili na Lovćen. Dolazili su mnogi novinari da rade intervju sa njom, ali ona nikada nije htjela da se to posbeno potencira. Plijenila je plemenitošću, ljepotom duše i uvijek nas je okupljala oko sebe, i djecu i unučad i praunučad”.
Krajem 90-tih Vera se za “Pobjedu” sjećala događaja iz 1954. godine, kada se na Cetinju snimao film i tražili statisti. Njoj direktorka škole nije dozvoljavala da “glumi” jer su joj Verini roditelj skrenuli pažnju da je čuva kao svoju kćerku. U isto vrijeme na Cetinje je došao Marić i organizovao snimanje nekoliko Verinih vršnjaka i vršnjakinja. Vera se ipak našla među njima, a kada su se razglednice našle u prodaji, Vera je “imala što slušat od svoje majke”.
Karijatidu rađenu po njenom liku, prvi put je otišla da vidi 1987. godine.
Bonus video:
