U velelepnom podgoričkom hotelu "Ramada", izgrađenom parama jedne turske kompanije, ovih dana je u toku naučni skup pod nazivom “100 godina od odlaska Osmanlija s Balkana: Civilizacija ili okupacija – Što su nam ostavili”.
Naučnici će nekoliko dana raspravljati o različitim aspektima osmanske zaostavštine na ovim prostorima, prije svega kulturnim. Skup, međutim, neće odgovoriti na pitanje - koliko se i kako stanovništvo teritorija koje su 1912. na juriš oslobođene od Turaka, integrisali u crnogorsko društvo.
Muslimani – Bošnjaci sa sjevera države se nikada nijesu asimilirali, ali ni potpuno integrisali u crnogorsko društvo
Iseljavanja i pritisci
Muslimani – Bošnjaci sa sjevera države se nikada nijesu asimilirali, ali ni potpuno integrisali u crnogorsko društvo. Asimilaciji su se stidljivo, ali uporno, odupirali, a za neuspješnu integraciju više krive vlast nego sopstvenu želju da se odomaće na prostorima na kojima su istoriju stvarali njihovi preci, a potomci grabe u budućnost.
O tome svjedoče i istorijske činjenice o nekoliko talasa iseljavanja stanovništva ovih krajeva u Tursku.
Dedić se sjeća i da je postojala nečija prećutna želja da Muslimani – Bošnjaci napuste ove prostore
"Prvi talas je bio nakon socijalističke revolucije, narodnooslobodilačkog rata. Tada je otišlo na stotine porodica koje su bile nešto bogatije. Partizanskim rječnikom su ih nazivali "kulaci", iako to nijesu bili. To u prevodu znači da su odvojeni, posebni, a u stvari nisu to bili, već građani koji su bili malo boljeg imovnog stanja od ostalih. Zbog okolnosti koje su nametnute i oduzimanja imovine, nezadovoljni odnosom vlasti u tadašnjoj FNRJ", rekao je Dedeić.
Imovina im je oduzimana, a prijetilo je i "gušenje“ identiteta. Kao jedino rješenje nametalo im se iseljavanje u Tursku.
Drugi talas odlaska Muslimana – Bošnjaka sa sjevera, koji je bio mnogo značajniji, dogodio se u preodu između 1961. i 1969. godine.
U Turskoj danas živi više miliona ljudi sa naših prostora: Dedeić
"Tada je na hiljade porodica Rožaja napustilo svoju domovinu i trbuhom za kruhom krenulo, uglavnom prema Turskoj, opet. Jedni su odlazili zbog siromaštva i nerazvijenosti ovog kraja, a drugi, koji su bili bogatiji, zbog raznih pritisaka. Posjedovali su zemlju koju su prodavali po veoma niskim cijenama, uglavnom rodbini. Mnoga imanja, čak i šume su ostale neprodate", rekao je Dedeić.
On se sjeća i da je postojala nečija prećutna želja da Muslimani – Bošnjaci napuste ove prostore.
Dedić kaže da su raseljenici u Turskoj skupa sa familijama slavili nezavisnost Crne Gore, ali da se porodični i ekonomski kontakti još ne ostvaruju potpuno slobodno
Nakon više decenija, on danas smatra da je "više nego jasno da je tadašnja vlast tražila načine da otjera Muslimane sa ovih prostora“.
"Čak su falsifikovali i tapije koje navodno dokazuju da zemlja pojedinih nije njihova. Nemajući načina da dokažu suprotno ljudi su odlazili, prodavali svu stoku i drugu imovinu za male pare. Činjenica je da je postojalo i ekonomskih razloga. Te ljude bolje razumijem, jer i danas nemaština natjera da se ide u svijet zbog zarade", rekao je Dedeić.
On je istakao da su raseljenici u Turskoj skupa sa familijama slavili nezavisnost Crne Gore, ali da se porodični i ekonomski kontakti još ne ostvaruju potpuno slobodno "iz straha da neko ne zamjeri, da neko iz vlasti ne upita zašto su Rožajci sa Turcima".
Rastoder: Država učinila malo
Ne može se, smatra istoričar prof. dr Šerbo Rastoder, po zastavama na jednom skupu suditi da li su građani koji te zastave nose zaista privrženi zemlji u kojoj žive. Kad bi gledali zastave na mitinzima, stekli bi pogrešan zaključak, jer na nekim mitinzima nema crnogorskih zastava, ali to ne znači da ti građani nijesu lojalni državi u kojoj žive.
Crna Gora je najmanje učinila na socio-ekonomskom planu, osim u nekoliko godina poslije osamostaljenja, smatra Rastoder
"U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, namjerno se težilo tome da se ovaj prostor ne osjeća dijelom Crne Gore ni u političkom (bio poseban izborni okrug), ni u administrativnom (do 1929. pripadao užičkoj oblasti), ni u zakonodavnom (važili zakoni Kraljevine Srbije) , ni u ekonomskom smislu (nije potpadao pod jurisdikciju Trgovačko- industrijske i zanatske komore sa sjedištem u Podgorici). O kulturnoj i obrazovnoj se tek nije moglo govoriti. U komunističkoj Jugoslaviji je mnogo više urađeno na tome na svim poljima, ali ostalo je još mnogo toga", ističe Rastoder.
Na pitanje o učinku novoobnovljene crnogorske države u ovom procesu, Rastoder odgovora pitanjem “da li je današnja Crna Gora stvarno građanska država koja svakom građaninu daje jednake šanse”.
"Prije svega, u savremenom smislu integrisanosti saobraćajna povezanost je primarna. I ona obavezno ide od periferije ka centru. Kada se mijenja centar nužno se mora mijenjati i pravac. Da li se to desilo? Drugi bitan aspekt povezan sa tim je tržište. Da li je privreda ovoga prostora u funkciji jedinstvenog tržišta ili je u skladu sa načelima liberalne ekonomije prepuštena sama sebi? Crna Gora je najmanje učinila na socio-ekonomskom planu, osim u nekoliko godina poslije osamostaljenja, dok je kad je u pitanju poštovanje manjinskih prava donijela mnoge evropske zakone, ali je problem implementacija tih zakona", smatra Rastoder.
On kaže da ga pojave tuđih zastava u Rožajama ili srpskog nacionalističkog naboja u Beranama ili Andrijevici iznenađuju.
"Država je obavezna da uradi sve da je svaki građanin doživljava svojom. Da li je i u kolikoj mjeri to urađeno, naročito poslije 2006? Usudio bih se reći, veoma malo ili nedovoljno"
"To je ozbiljan udarac za savremene diplomatije i Crne Gore i Turske i, vjerujem, ozbiljan razlog da razmisle o tome. Što se Berana tiče, mislim da naklonost sama po sebi ne može i ne treba biti problem, ukoliko postoji lojalnost prema državi u kojoj žive. Država se voli ili ne voli zato što je velika, već zato što je osjećaš svojom, kaže jedna meni osobito draga misao. Država je obavezna da uradi sve da je svaki građanin doživljava svojom. Da li je i u kolikoj mjeri to urađeno, naročito poslije 2006? Usudio bih se reći, veoma malo ili nedovoljno, bar kada je u pitanju čitavo područje od Bioča pa na sjever", kaže Rastoder i dodaje da “svaka integracija sama po sebi ne mora biti dobra”.
"Dobra je samo ona koja nije nasilna i koja nudi vrijednosti koje ljudi dobrovoljno prihvataju u svom interesu. Takođe mislim da bez "društva jednakih šansi" ne može biti i nema "ravnopravnog građanina". Mislim da je napor ka stvaranju takvog društva siguran put do ravnopravnog građanina, uz opasku da građanin nije bezbojno stvorenje, već subjekt i nosilac različitih identiteta. Zato treba razlikovati unifikaciju od integracije", kaže on.
Pješke do Turske, danas bogati i na položajima
Sredstvima koja su mogli da koriste, čak i zapregama, konjima, pa i pješke, iseljenici su se 60-ih godina upućivali ka Turskoj, zemlji koja ih je dobro prihvatila, priča Dedeić. Mnogi su nakon raseljavanja gubili veze sa porodicom u Crnoj Gori, ali su mnoge i opstajale.
"Danas se te veze sve više učvršćuju. Danas počinju i međusobne posjete, obostrane, sve više dolaze kod nas i mi idemo kod njih", rekao je Dedeić.
Sjeća se kada je 1984. godine stupio u kontakt sa jednim čovjekom sa ovih prostora koji je bio u diplomatiji Turske u Holandiji.
Dedić smatra da se većina raseljenika u Turskoj dobro snašla
On je istakao da je veliki broj onih koji su prvo odlazili u Makedoniju i tamo morali da se pišu kao Turci kako bi nastavili put. Tada su mijenjali i prezimena, pa se danas bliski rođaci u dvije zemlje nerijetko drugačije prezivaju.
Dedić podsjeća da je Turska peta ekonomija u svijetu, te da je obnavljanje tih veza višestruko korisno
On smatra da se većina naših raseljenika u Turskoj dobro snašla.
"Školovani su u novije vrijeme, pokrivaju veoma značajne funkcije u državnim institucijama Turske. Većina njih je svjesna svoga porijekla. Mada malo imaju vremena za naše probleme i uspostavljanje veza sa maticom, u novije sve više streme ka obnavljanju pokidanih kontakata", rekao je Dedeić.
On podsjeća da je Turska peta ekonomija u svijetu, te da je obnavljanje tih veza višestruko korisno.
"Porodice će se ponovo zbližiti, a kapital, ukoliko dođe nikada nije na odmet. Svima treba da bude jasno da ekonomija zahtijeva profit i onda ih razumijemo da su još nesigurni da ulažu kod nas. Za sada je prisutna podrška u velikoj mjeri vladinih i nevladinih organizacija Turske, u dosta projekata u cijeloj Crnoj Gori", rekao je Dedeić.
Galerija
Bonus video:
