Crna Gora je za mene i moju porodicu nada. Ovdje mogu da sanjam i da ostvarim snove, mogu sve ono što nisam mogla na Kubi, drhtavim glasom izgovara Jaima Bareras Rej, dok se i sjedeći za stolom, rukama pridržava za štake. Kreće se otežano, nakon što je prije nekoliko godina u saobraćaju izgubila desnu nogu. Danas koristi protezu. Zavrće i lijevu nogavicu i pokazuje kako izgleda njena druga noga. A na donjem dijelu “noge radnice”, kako je naziva, jer ta noga nosi sav teret njenog tijela, samo kost i koža.
Jaima je u Crnu Goru stigla početkom aprila, sa suprugom, kćerkom i porodičnim prijateljem. Po dolasku, svi su podnijeli zahtjev za dobijanje političkog azila i, tvrde, žele da život nastave baš ovdje. Ta 36-godišnja Kubanka i njen suprug Visente Rafael Saldana Roke su se upoznali prije 16 godina, kada je njoj bilo 20, a njemu 19. Jaima je završila opštu psihologiju i računare, ali nikad nije radila u struci. Kaže, nije joj bilo dozvoljeno. Na Kubi je sa suprugom i šestogodišnjom kćerkom živjela u kući njene majke. Visente Rafael je porodicu izdržavao radeći kao ugostitelj.
I tada, kao i sada kad su stigli u Crnu Goru, pomaže ih i njegova majka, koja živi u Švedskoj. Umjesto u hladnoj skandidavskoj zemlji, radije bi, kažu, živjeli u Crnoj Gori, jer im ovdje, zbog Jaiminog zdravlja, više odgovara klima. Politički azil u Crnoj Gori traže zbog progona kojeg su doživjeli na Kubi.
“Zbog kritike kubanske vlade i mog invaliditeta bila sam žrtva političkog progona”, kaže Jaima.
Njena kritika države počela je nakon što je 2003. teško povrijeđena u saobraćajnoj nesreći, koju je, kako je kazala, izazvao vladin službenik, udarajući taksi vozilo u kojem je Jaima bila sa svojom rođakom. Rođaka je preminula od posljedica udesa, a Jaima je ostala bez desne noge.
“Službenik koji je izazvao udes se nikad nije pojavio. Iz policije je saopšteno da je u pitanju vojno vozilo, da će nas naknadno obavijestiti o počinicu, ali se to nikad nije desilo. Čitav slučaj je zataškan, jer se radilo o visokom zvaničniku vlade“, priča Jaima.
Bezuspješno se žalila zbog loše amputacije i proteze, zbog koje ni danas, utvrdili su ovih dana i crnogorski ljekari, ne može da hoda dobro. Prije tri godine je operisala i kancer dojke, te zbog lošeg tretmana nakon operacije, dodaje, dobila i limfedem, bolest limfne cirkulacije, na desnoj ruci... Razočarana, Jaima se povezala sa ljudima i organizacijama sličnih stavova.
Njenu priču je prvi put javno 2016. prenijela „Mreža za kulturu inkluzije“ sa Kube, nakon čega su Jaima i njen suprug početkom 2017. nedjelju dana bili pritvoreni i, kako navode, tretirani u nehumanim uslovima, kao teroristi.
“Rekli su mi da sam pritvorena jer sam opasna po državu. Nakon izlaska iz pritvora, nedjeljno smo morali da se javljamo policiji. Moga supruga su u pritvoru dva dana držali bez hrane... To je i psihološki teror nad nama“, kazala je Jaima.
Njen suprug dodaje da im je prilikom hapšenja iz policije zaprijećeno da će sljedeći put biti zatvoreni na pet godina, te su i njihovoj kćerki, koja sada ima šest godina, vaspitačice u vrtiću govorile da su njeni roditelji izdajnici.
Zbog kritika sistema i vlasti, Jaimu je, kako je kazala, i državno udruženje koje okuplja osobe sa motoričkim i fizičkim invaliditetom, čiji je član bila od 2013, isključilo iz organizacije. “Imam očigledan fizički invaliditet, ali i jaku volju da nastavim dalje i treba mi samo malo podrške da postignem ciljeve, koje na Kubi, gdje vlada diktatura, ne mogu“, priča Jaima, dodajući kako o svemu kroz šta je prolazila želi da jednom napiše i knjigu.
Iako, kako je kazala, Kuba na međunarodnoj sceni važi kao zemlja u kojoj građani imaju sva prava, realnost je, dodaje ona, drugačija.
“Na Kubi su običnim ljudima uskraćena ljudska prava, a zamislite kako je tek osobama sa invaliditetom. Završila sam opštu psihologiju, ali to nije ono što sam željela da studiram, moja želja je bila medicinska psihologija. Nisam mogla da biram, jer na Kubi za OSI postoje i zabranjene studije”.
Na pitanje da li znaju da i iz Crne Gore ljudi odlaze i traže azil u drugim državama, Jaima i Visente odgovaraju potvrdno, ali navode da se situacija ovdje ne može nikako porediti sa onom na Kubi. “Ovdje ljudi mogu slobodno da govore i zbog toga neće biti progonjeni”.
Ova tročlana porodica i njihov prijatelj su po dolasku u Crnu Goru bili smješteni u Centar za azilante u Spužu. Centar su napustili zbog, kako navode, loših uslova za Jaimin invaliditet. Trenutno žive privatno u smještaju koji plaća Visentova majka.
Jaimina porodica i prijatelj pohađaju časove crnogorskog u Centru za azilante. U Crnoj Gori, podršku imaju od Crvenog krsta, a Akcija za ljudska prava (HRA) je, nakon posmatranja njihovog slučaja, Kancelariji za azil dostavila pregled izvještaja međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija o stanju na Kubi.
“Način na koji se ja krećem je samo izraz moje velike fizičke i psihičke volje. Ako bih dobila novu protezu i dobar tretman desne ruke, mogla bih da se krećem bez problema, samo sa jednom štakom. Bila bih poput drugih. Volim da učim i kad naučim crnogorski jezik, mogla bih biti korisna za Crnu Goru”, poručuje Jaima, a njen suprug dodaje da je i on spreman da radi čim ostvare status u zemlji njihovih snova...
Ako radite za vojsku, zaboravite da imate porodicu van Kube
Navodeći svoje razloga za odlazak sa Kube i zahtjev za azil u Crnoj Gori, Jaimin i prijatelj njenog supruga, Anhel Tamajo Duverhel (49), kaže da je još od 1999, kada je njegova sestra preselila u inostranstvo, pod prismotrom.
“Budući da sam bio pripadnik vojske, nisam smio da imam nikoga van Kube. Ucijenili su me da biram između porodice i posla. Napustio sam vojsku”, navodi on.
Anhel je po dolasku u Crnu Goru doživio infarkt. Sad se osjeća bolje. Kao Jaima i njen suprug, i on želi da ovdje nastavi život, da radi. “Odličan sam građevinac”, kažu o njemu kubanski prijatelji.
- 54 državljana Kube tražila su azil u Crnoj Gori od početka implementacije sistema azila. Od tog broja, zaštitu je, kako su “Vijestima” kazali iz MUP-a, dobilo sedam osoba. Razlozi za traženje azila, prema njihovim navodima, su progoni iz političkih razloga, kao i pripadnost određenoj grupi (LGBT). Iz MUP-a navode da najveći broj tih osoba Crnu Goru nije vidjelo kao svoju konačnu destinaciju, već samo zemlju tranzita do neke od zemalja Evropske unije...
Bonus video:
