Havier Ajuso Suero, dvadesetosmogodišnji građevinski inženjer iz španskog Kaseresa, uhljebljenje je našao u Crnoj Gori.
U Španiji nije mogao naći posao, jer je, kako kaže, kriza mnogo veća nego što ljudi ovdje znaju.
Nakon 10-15 neuspješnih intervjua za posao konačno ga je pozvala jedna građevinska firma, ali za radno mjesto u Crnoj Gori. „Nijesam previše razmišljao, odmah sam prihvatio ponudu, bilo mi je jako bitno da dobijem posao. Prihvatio sam iako nijesam o Crnoj Gori znao ništa osim nekih fudbalera, košarkaša i vaterpolista“, kaže Havier za “Vijesti”.
Živio je u svom rodnom selu Miahadas, koje ima 10.000 stanovnika i nalazi se na oko 300 kilometara od Madrida, potom je bio u Madridu, školovao se u Portugalu, a najteže se adaptirao na život u Crnoj Gori. Kod nas je stigao u maju, nakon stažiranja u Rimu.
„Kada sam došao, bio sam deprimiran. U Podgorici je sve drugačije nego u Madridu i Rimu, a jezička barijera bila je strašan problem. I odlazak u trgovinu je predstavljao problem“.
„Kada sam došao, bio sam deprimiran. U Podgorici je sve drugačije nego u Madridu i Rimu, a jezička barijera bila je strašan problem"
Havier radi u Nikšiću, za kompaniju Typsa Montenegro, odjelu španske građevinske kompanije Typsa, koja nadgleda izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda.
Nikšić mu se kao grad baš i ne sviđa, ali kaže da su ljudi tamo jako prijatni i prijateljski nastrojeni prema strancima. Jedna od prvih stvari kojoj su ga naučili na našem jeziku je da naruči točeno pivo u kafiću.
U Podgorici vrijeme najviše provodi sa zemljakom i imenjakom Havierom Espinozom Noguerom. Nije stekao puno prijatelja jer većina ljudi koje zna živi u Nikšiću. Kaže da je zadovoljan platom i nije mu teško da putuje svakog dana do Nikšića i nazad. Život u Crnoj Gori mu je svakog dana sve lakši.
„Adaptirao sam se prilično dobro na život u Crnoj Gori, iako mi je u početku bilo jako teško. Sada znam dovoljno riječi da mogu da se snađem u svakodnevnom životu. Razmišljao sam o tome da na fakultetima ostavim oglas da tražim učitelja vašeg jezika, a da tu osobu zauzvrat naučim da govori španski”, kaže Havier.
Redovno zapisuje nove riječi
Njegovo iskustvo je da je naš jezik težak za učenje:
„Previše je padeža, ukoliko budem aktivnije učio jezik, neću se mnogo truditi oko njih. Mene zanimaju samo riječi, da mogu da se sporazumijem sa ljudima, nije mi bitno da li ću pričati pravilno. Sada već mogu da razumijem malo šta ljudi pričaju“.
Tvrdi da zna i da napiše dosta riječi, a u maloj je nedoumici oko naziva jezika - nekad ga naziva crnogorskim, nekada srpskim. U telefonu redovno zapisuje nove riječi, ne uvijek ispravno, ali pravilno ih izgovara, sa vrlo dobrim akcentom.
Ne želim da se vratim i živim sa roditeljima
Kao i većina stranaca, Havier je oduševljen prirodnim ljepotama naše zemlje. Proputovao je veći dio Crne Gore, a posebno ga je oduševio rafting Tarom i Ada Bojana. Njegov ugovor sa građevinskom firmom u kojoj radi ističe u novembru. Havier još ne zna da li želi da ostane u Crnoj Gori.
„Jedan dio mene želi da se vrati u Španiju, ali tamo nema previše nade za mene, praktično je nemoguće naći posao, a ja imam 28 godina i ne želim da se vratim da živim sa roditeljima. Bilo bi racionalno da ostanem i radim, ako ni zbog čega drugog, zbog iskustva. Možda me neko zaposli u Španiji kada vidi da imam dosta radnog iskustva“.
„Jedan dio mene želi da se vrati u Španiju, ali tamo nema previše nade, praktično je nemoguće naći posao"
Ukoliko ne ostane u Crnoj Gori, Havier će se vratiti u Španiju na kratko, a onda opet krenuti u potragu za poslom u inostranstvu:
„Razmišljam o odlasku u Englesku ili Irsku, gdje mnogo Španaca sada traži posao. Možda odem čak i u Južnu Ameriku, Čile na primjer, kažu da tamo ima puno prilika za mlade ljude, mnogo više nego u Španiji ili u Crnoj Gori“.
Kriza se više osjeća u Španiji nego u Podgorici
Kriza se u Crnoj Gori osjeća manje nego u Španiji, tvrdi Havier.
„Naročito u Podgorici, kafići su uvijek puni, u Španiji nije tako, pa ni u Nikšiću, gdje se mnogo više osjeća ekonomska kriza“.
Provod u Podgorici, kaže, nije loš, iako mu je čudno to što ljudi izlaze rano:
„Neobično je to što ljudi ovdje izlaze u 22.00, 22.30. Kafići ne rade poslije 3.00, prerano se zatvaraju, prerano se ide kući”.
Galerija
Bonus video:
