U Crnoj Gori vodenice i vodenički točkovi polako prestaju da rade. Opstalo je tek nekoliko njih, uprkos modernoj tehnologiji i brzom načinu života.
U selu Odžak, 12 kilometara od Pljevalja, okružen četinarima i potokom koji izvire u blizini, bruji vodenički točak porodice Ćirović. Neumoran i glasan okreće i melje žitarice već 100 godina, zahvaljujući snazi potoka i promućurnosti vodeničara koji su uspjeli da jedan njegov dio preusmjere na pravi i prirodan način.
"Kada je prije pedeset godina moj otac kupio vodenicu, skoro svaki brzi potok je imao vodenički točak i zajedno su pričali neku svoju priču. Do Pljevalja, koja nijesu daleko odavde, bilo ih je skoro 50", kaže Dejan Ćirović koji je uz oca Radivoja zavolio miris brašna i počeo da se interesuje za vodenički mlin i mljevenje.
Sve više poljoprivrednika proizvodi zdravu hranu i kod Ćirovića donose ječam, raž, heljdu, pšenicu, pa u sezoni dnevno samelje i do 250 kilograma
"Starinske vodenice su pored mlina, imale i sobe u kojima su mlinar i njegovi prijatelji odmarali, prisjećali se prošlosti, ali i živjeli u nadi da ih očekuju bolja vremena. U mlinovima se nekada pekao hljeb pod sačom i žao mi je što toga nema u mojoj vodenici, jer će, čini mi se, za koju godinu to biti samo atrakcija za posjetioce, nešto što je nekada postojalo i čega više nema, niti će biti", priča Dejan.
Kada ima puno posla, on ustaje i po dva puta u toku noći da obiđe mlin i provjeri koliko još treba vremena da samelje 100 kilograma, jer toliko može da stane u koš za žito.
Na potocima do Pljevalja nekada bilo i 50 vodenica
“U vodenici mogu da osjetim mir uprkos stalnom brujanju. Mene upravo ta buka smiruje. Seljani su se nekada plašili vodenica zbog priča koje su kružile o njima. Oni su mislili da tu, noću, dolaze razna nadljudska bića, utvare, a sve je to bilo samo u njihovoj glavi i sve su to samo izmišljene priče”, kaže Dejan.
Sada, kako kaže, nije tako i dešava se često da sa potoka piju vodu i daju je djeci da bi bila zdravija, a hrane ih brašnom iz vodeničkog mlina kako bi ona bila snažnija kada odrastu.
Prije skoro 20 godina Rašović je na obalu Ribnice prenio jedan od 20 mlinova, koliko ih je nekada bilo na Fundini
On nema sertifikat za bavljenje ovim poslom, ali kaže da mu je najveći sertifikat taj što njegova djeca jedu hljeb od brašna iz mlina i da je to dovoljno.
U posljednje vrijeme mlin, na njegovu radost neumorno radi. Sve više poljoprivrednika proizvodi zdravu hranu i kod njega donose ječam, raž, heljdu, pšenicu, tako da u sezoni dnevno samelje i do 250 kilograma. Ipak, priča Dejan, to je malo u odnosu na sedamdesete godine kada nije bilo kuće koja brašno nije sijala u vodenicama.
“Nekada su vodeničari bili bogati ljudi. Ko je imao mlin, mogao je da bira i ljepšu i bolju djevojku, jer njena porodica nije strahovala da će im kćerka biti gladna”, priča Stanko Rašović koji je sa dvanaest godina uz oca naučio da melje brašno i postao vodeničar kod kojeg, kako kaže dolazi skoro cijela Crna Gora.
Nekada su vodeničari bili bogati ljudi: Stanko Rašović
Sada ima 74 godine i još je ponosan na svoje zanimanje. Prije skoro 20 godina Rašović je na obalu Ribnice prenio jedan od 20 mlinova, koliko ih je nekada bilo na Fundini.
“Tamo su svi mlinovi radili kao jedan. Mještani su donosili ovas, raž, pšenicu, a vodeničari su imali pune ruke posla i uvijek brašnjavo lice. Sada je sve drugačije”, rekao je Stanko koji je prenijevši mlin iz rodnog mjesta pokušao da makar na prvi pogled sačuva njegovu jedinstvenost i neobičnost.
Na prvi pogled, jer ovaj mlin umjesto da pokreće vodenički točak i voda, to čini struja.
Vrijeme koje je potrebno za mljevenje zavisi od kvaliteta žita i od toga da li se melje za ishranu ljudi ili životinja
Dobra strana ovog novijeg sistema rada je, priča Stanko, ta što svakog dana u godini, bez obzira na to kakva je rijeka i ima li je dovoljno za okretanje vodeničkog točka, mlin Rašovića melje, jako i ujednačeno.
“Kada s jeseni građani donose razne žitarice sameljem i 300 kilograma dnevno. Najčešće su to pšenica, ječam, ovas i heljda“, rekao je Stanko i dodao da ta težina pređe i 1000 kiliograma kada melje za stoku.
Radio je i kao prevoznik, nakon toga postao kafedžija, ali je vodeničar zanimanje kojim se ponosi i koje nije želio da napusti ni onda kada je uvidio da se vodenice polako gase, a vode, koje su nekada bile i ljeti plahovite i jake, presušuju.
Kaže da je vrijeme inflacije preživio i prebrodio upravo zahvaljujući starom mlinu, koji sada i dalje bruji kao i ranije kada je bio dječak i od oca učio kako da postane pravi mlinar. Volio bi, kaže Stanko, da kada više ne bude mogao da melje i održava mlin, njegovi sinovi nastave da čuvaju bogatstvo koje je on godinama sticao.
Baba i đed za krupno i sitno
Vodeničari koriste snagu potoka kako bi vodu preusmjerili u cijev, takozvani badanj. Voda iz badanja udara u vodeničko kolo, na kojem je provučena osovina koja se u vodeničarskom rječniku naziva preslica.
Na preslicu, koja je “utopljena” na gornjem kamenu naliježe paprica i tako se kolo okreće. Bolji i jači rad kola omogućavaju i takozvani baba i đed. Od đeda zavisi hoće li brašno biti krupno ili sitno.
Vrijeme koje je potrebno za mljevenje zavisi od kvaliteta žita i od toga da li se melje za ishranu ljudi ili životinja. Koš je mjesto u kojem se se stavlja žito, a takozvana čeketala zgrću žito iz njega i tako određuju koliko će žita izaći.
Bonus video:
