Vukosav-Vujo Vuković rođen je 16. februara daleke 1933. godine. Vujo je imao poremećaj u rastu, i kako tada nisu postojala odgovarajuća medicinska znanja, ostao je visok nešto manje od metra.
U skromnoj kući, Vukosav Vuković je dočekao reportere “Vijesti”, spreman da priča o svim teškoćama koje su ga zadesile u životu. Udobno smješten na starom kauču, prisjećao se svog ranog djetinjstva i suočavanja sa istinom da je rastom ostao na nivou osmogodišnjaka.
"Nisam tada išao kod doktora, tek kada sam ostario. On mi je kazao da sam došao ranije da bi mi dao injekciju bilo bi u mene 2 metra. Sad kad sam ostario za to je valjda kasno", kazao je.
Vukosav nije imao istoriju svoje bolesti, kao ni dokumentaciju usljed čega je došlo do poremećaja. Kao dijete, pamti da je bio jako sićušan i da se i u najranijem djetinjstvu dosta razlikovao od vršnjaka.
Iako nikada nije išao u školu, Vukosav Vuković zna da piše, čita, broji i računa. Kazao je da je sve učio uz djecu koja su išla u školu.
"Sjećam se - Marko (komšija) dođe iz škole i ja sve uz njega učio. Svi se čudili koliko sam znao i da brojim, i računam i pišem", kazao je on. U školu je htio ići, ali s obzirom na to da je škola udaljena više od 10 kilometrara, nije mogao.
Sjeća se Vujo i rata.
"Kako ne pamtim, majka nam veli da se sakrijemo pod sto, a svuđe oko kuće bili su Njemci", kaže on.
Selo Gorice sad broji petnaestak domaćinstava, nekad je bilo drugačije, kaže da su ga svi voljeli, da je život sa komšijama u šali i veselju proveo.
"Puno sam volio da se šalim, svi su me voljeli", ističe Vuković.
Godine rođenja svoje braće i sestara ne zna tačno, jer, kako kaže, to se nekad upisivalo i po nekliko godina pošto se dijete rodi. Patuljastog rasta bilo je njih četvoro, dok se nakon smrti roditelja o njima brinuo nastariji brat, pokojni Dušan Vuković. Prema Vukosavovim riječima svi su živjeli preko sedamdeset godina.
Osim što su rastom ostali na nivou osmogodišnjaka, do u duboku starost nikakvih zdravstvenih problema nisu imali. I netipično za osobe sa tim problemom njihova konstrukcija bila je potpuno proporcionalna.
"Ne, ništa me nije boljelo dok nisam ostario. A bio sam kod doktora, veli pankreas mi nije u redu", kaže Vukosav, koji je do prije par dana bio na bolničkom liječenju.
Život na selu nije lak, Vukosav većinu poslova nije mogao da obavlja. Kaže da je čuvao stoku. Ipak, sreća da je to bila višečlana porodica, pa je teške poslove obavljao najstariji brat sa porodicom.
Najveći problem sada mu predstavlja što je bolnica udaljena 50 kilometara i prevoz je jako loš i skup. Kaže da kad ide doktoru plati taksi oko 30 eura.
"Daleko je ovo, posebno zimi kad napada snijeg preko metra", žali se.
Jako teške zime i velik snijeg su uobičajni za ovo selo, i ostalim mještnima je teško dok za njega je nemoguće da se probije kroz namete koji budu čak veći od metra. Svaku uslugu prevoza mora debelo platiti.
On i sestra Radojka, koja je takođe patuljastog rasta, mjesečno primaju oko 250 eura zajedno. To je 133 eura, materijalno obezbjeđenje boraca koje je je primao njegov pokojni brat, pa po njegovoj smrti je prešlo na Vuja. I materijalno za oboje po 60 eura. To su sva primanja koja mjesečno imaju, a to nije dovoljno ni za pola mjeseca.
Vrlo rijetka pojava
Pretpostavlja se da se radi o poremećaju Primordijalni patuljast rast tip 2 od kog u svijetu je zabilježeno veoma mali broj slučajeva.
Medicina još nema jasne podatke kako dolazi do tog poremećaja. U slučaju Vukovića ne radi se o genetici, jer kako je kazao, u njihovoj lozi niko sem njih nije bio patuljastog rasta.
"Definitivno se radi o jako rijetkom poremećaju, kod njega očigledno nije bio problem sa razvojem, već samo sa hormonom rasta. Da bismo sa sigurnošću mogli bilo šta tvrditi neophodno je uraditi niz hormonskuh analiza", rekao je Sreten Kavarić, internista-endokrinolog u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici.
On nije imao tačne podatke o broju osoba sa tim tipom oboljenja, al sa sigurnošću tvrdi da se radi o jako rijetkom slučaju, posebno s obzirom na njihovu dugovječnost.
Galerija
Bonus video:
