Dobrislav Bajović, pukovnik u penziji, pored Vojne akademije završio je menadžment aspekta životne sredine. Osim profesionalne vojne službe u sedam garnizona bivše Jugoslavije veoma uspješno se bavi fotografijom, planinarenjem, alpinizmom, a trenutno radi kao sudski vještak zaštite na radu i zaštite životne sredine.
Višestruka interesovanja i talent za brojne aspekte života omogućili su mu da obiđe sve krajeve bivše SFRJ, ali se i pored toga uvijek s neskrivenim oduševljenjem vraćao Crnoj Gori i rodnoj Pivi.
Vjerovatno i zbog činjenice da je odmalena svjestan crnogorskih ljepota, pored vojne službe, posvetio se planinarstvu i alpinizmu kako bi kamerom i fotoaparatom dokučio skrivene ljepote postojbine.
"Još kao vojni pitomac morao sam da se odlučim za jedan sport ili umjetnost i izabrao sam fotografiju. Još kao pitomac završio sam Školu fotografije JNA kod čuvenog Iva Eterovića, koji je bio i lični fotograf bivšeg predsjednika Josipa Broza Tita.
Ljubav prema fotografiji pogotovo je došla do izražaja nakon što sam otišao u vojnu penziju 2006. godine. Do sada sam svoje fotografije izlagao na šest samostalnih i na 14 kolektivnih izložbi, širom bivše Jugoslavije, a u martu 2009. godine u Podgorici prvi u Crnoj Gori izlagao fotografiju na platnu", kaže Bajović.
Pored fotografije aktivno se bavi alpinizmom i planinarenjem tako da veoma lako pronalazi motive za svoje fotografije, gdje preovladava pejzažna fotografija iz posebnog ugla posmatranja. Potpredsjednik je Planinarskog kluba „Piva“ Plužine i dugogodišnji član Planinarskog društva „Javorak“ Nikšić.
"Dugi niz godina sam aktivan u planinarstvu, a kao neposredni rukovodilac PK 'Plužine' obilježio sam oko 128 kilometara planinarskih staza kroz planinska područja Pive od Durmitora do Trnovačkog jezera i od Vojnika i Golije do Manite gore.
Posljednjih godina planinari sreću svakakve ljude i to je ozbiljan problem jer su ljudi počeli da kasape šumu u podnožju Vojnika, a slično je i u drugim planinama. Nažalost vlasti na ovu pojavu kao da blagonaklono gledaju, jer kako drugačije objasniti da ne reaguju ili su to veoma blage reakcije", priča Bajović.
On kaže da vlast ne reaguje ili blagonaklono gleda i mnoge druge anomalije i da ne kažnjava na adekvatan način prestupnike, pa zbog toga, krivolov i sjeća šume cvjetaju na sjeveru zemlje.
"Obilazeći prošle godine kanjon Komarnice snimili smo krivolovce kako love ribu dinamitom. Nismo mogli preko toga da pređemo. Iz sukoba sa njima izašli smo kao pobjednici, ali su oni protiv nas podnijeli prijavu. Sud je u julu prošle godine presudio u njihovu korist", kaže Bajović.
Za vrijeme tri decenije provedenih u JNA i VJ kroz jedinice Bajovića prošlo je mnogo poznatih ličnosti, ali su sportisti na njega ostavili snažan utisak, i kako sam kaže, uvijek bili dobri vojnici.
"U mojoj jedinici je služio i nekadašnji kapiten “Dinama” iz Zagreba i fudbalske reprezentacije Jugoslavije Velimir Zajec, koji je bio izuzetan vojnik i čovjek. Zajec, iako poznat i popularan, nikada za sebe nije tražio nikakve privilegije i sve zadatke je ispunjavao sa maksimalnom posvećenošću, baš kao što je profesionalan bio i na fudbalskom terenu. Najlakše mi je bilo raditi sa sportistima i običnim ljudima, a najteže sa intelektualcima koji su uvijek smatrali da zaslužuju privilegije, iako su oni u ono vrijeme služili 12, a ne 15 mjeseci, kao drugi vojnici", prisjeća se vojničkih dana Bajović.
U vrijeme dok je bio komandir minobacačke baterije u Garnizonu Nikšić ta jedinica je krajem 80-tih godina prošlog vijeka tri puta proglašena za najbolju u JNA. Minobacačka baterija pod vođstvom, tada kapetana Bajovića, proglašena je za najbolju jedinicu JNA 1988, 1989. i 1990. godine.
"Tokom 1990. godine Garnizon Nikšić rasformiran je kao regrutni centar, ali smo i te godine proglašeni za najbolju jedinicu. U majskoj klasi vojnika, koja je tada ujedno bila i posljednja klasa regruta imali smo sjajan tandem nišandžije i punioca na minobacaču od 120 mm.
Nišandžija Stanislav Marinič i punilac Stanko, ne mogu da mu se sjetim prezimena, bili su nevjerovatno brzi prilikom nišanjenja. Slovenac Marinič je bio nevjerovatno brz u obavljanju svog dijela posla, pa su njihovi rekordi ostali zauvijek upisani u knjigama nikšićke minobacačke baterije", hvali svoje vojnike Bajović.
Kad Samaran može da skija...
Kada je prije skoro tri decenije jedinica Dobrislava Bajovića učestvovala u pripremanju skijaških staza u okolini Sarajeva za organizaciju Olimpijskih igara, posjetio ih je i tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran.
Bajović je za prijem, već tada vremešnog Samarana, imao 74 godine, postrojio brigadu i dočekao čuvenog predsjednika MOK-a.
"Samaran je prišao jednom od vojnika i upitao jesu li umorni i mogu li, a vojnik kao iz topa odgovorio da nisu i kad on tako star i u tim godinama može da skija, mogu i oni da čiste snijeg sa staze", ispričao je anegdotu iz Sarajeva Bajović.
Mjesec dana na SDO
Vojnička doktrina duboko je ukorijenjena u biću penzionisanog pukovnika Bajovića, pa čak i nakon što je uniformu okačio o klin pravila službe primjenjuje s vremena na vrijeme u kućnoj ishrani.
"Prije nekoliko godina osvajali smo jedan vrh u Pivi i sa mnom je išla supruga, koja nije mogla da se popenje. Tom prilikom prijatelj koji je sa mnom bio prošle godine je prokomentarisao kako bi se da je tu ona od prošle godine bez problema ispela na vrh.
Nakon toga mjesec dana sam bio na SDO (suvi-dnevni-obrok), koji se u vojsci vojnicima davao svake druge subote", kroz smijeh je dodao Bajović.
Galerija
Bonus video:
