U 21. vijeku u "evropskoj Crnoj Gori", u Cucama, još ima kuća i domaćinstava do kojih nije dovedena struja!
Ovo je izvod iz pisma koje je “Vijestima” poslao Slavko Krivokapić iz Cuca uoči manifestacije “Cucka jeka” u selu Kobilji Do, koja je, kao i prošle godine, tu oblast usred “kamenog mora” u opštini Cetinje, učinila regionalno poznatom. Krivokapića, međutim, boli što poslije “Cucke jeke” opet svi zaborave na njegovo rodno mjesto.
“Sve je lažno u Crnoj Gori. Opština Cetinje je sponzor koncerta, daju ogromni novac za koncert bubnjara, a neće da nam poprave i naspu seoske puteve”, stoji u njegovom pismu.
Cuce ne žive samo jedan dan u godini. Cuce žive 365 dana, ali od toga možda uživaju pet dana i to kad je Božić, Badnji dan, Nova godina, krsne slave, a preostalih 360 se muče
“Cuce ne žive samo jedan dan u godini. Cuce žive 365 dana, ali od toga možda uživaju pet dana i to kad je Božić, Badnji dan, Nova godina, krsne slave, a preostalih 360 se muče”, priča Đuro Banićević.
“Takav je način života u Cucama. Oduvijek je i bilo tako, jer su Cuce gorštački predio gdje se stalno trebalo boriti za život. Treba se izboriti i sa snijegom, sušom, nevremenom i sa golim kršom”.
Uualud rađali heroje
Cuce broje oko 15 sela u kojima živi oko 500 stanovnika. Trenutno ih je najviše u selima Trešnjevo i Bata, po oko 100.
“Za vrijeme Kraljevine Crne Gore bili smo najjače pleme i brojali smo 2.500 pušaka, tačnije ljudi koji su bili sposobni za borbu, a stanovnika blizu 4.000. Eto na šta je došlo selo”, kaže Banićević.
Putevi do cuckih sela napravljeni su odmah poslije Drugog svjetskog rata i od tada se ništa nije mijenjalo.
“Sve do 1989. godine Cuce su bile potpuno zabataljene. Za vrijeme ratova imali smo dosta heroja i rodoljuba, ali su svi zaboravljali Cuce. Kako smo se selili, za svoj kraj smo vrlo malo radili. Čak 46. godine poslije svih napora koje su stanovnici Cuca uložili u NOB-u, tadašnje vlasti su naložile da se maknu koze koje su bile jedini izvor života u Katunskoj nahiji i plemenu Cucama. Tada su uticali na ljude da se iz sela sele u grad. Zbog toga je gro cucke omladine otišao, ostala su samo stara domaćinstva. Tako da je sve izumiralo”, priča Banićević.
Početkom 90-ih počela je elektrifikacija, do kada su samo dva, tri sela u Cucama imala struju. Tada su i zaseoci dobijali struju, počeli su pomalo i putevi da se probijaju.
“Sve je to kratkoga daha... Kako da omladina ostane ovdje. Mi smo od Opštine Cetinje, kojoj pripadamo, udaljeni 40-ak kilometara. Do Nikšića ima isto toliko. Potpuno smo odsječeni. I da proizvedeš, nemaš kome da prodaš”, objašnjava Banićević.
Škola radi samo u Trešnjevu
U čitavim Cucama radi samo jedna osnovna škola i to u selu Trešnjevo, koja je do ove godine imala dvadesetak učenika.
“Osmogodišnje školovanje završilo je sedmoro, osmoro djece, a ove godine upisan je samo jedan učenik”, tvrdi Banićević. I on je, kao i većina Cuca nakon završetka osnovne škole otišao iz svog rodnog kraja, ali se nakon 25 godina vratio “tamo gdje su mu korijeni”:
“Iz Cuca sam pošao za Vojvodinu, gdje sam nastavio školovanje. Kada sam riješio da se oženim i steknem porodicu, nijesam želio da mi se đeca rađaju tamo, već sam se vratio na Cetinje. Tu sam se zaposlio i radio. Ali sve što je čovjek stariji sve ga više vuče rodni kraj.
Ja sam se ovdje podigao, proživio dane najdražeg djetinjstva, tako da sam riješio da se vratim u Cuce. Nije mi smetalo ni to što mi je najbliži komšija udaljen dva i po kilometra. Nemam struju, vodu, a i puta do kuće mi fali jedno 300 metara”.
Povratak u 18. vijek
Na pitanje, kako onda živi, Banićević odgovara:
“Ja sam se vratio u 18. vijek. Imam konje i na njih nakačim bidone i idem dva i po kilometra za vodu. Eto tako. Otac kad mi je živio u Cucama, u kući gdje sam ja sad, imao je vodu dovedenu do kuće. Međutim, kako 20 godina niko nije dolazio na moju imovinu to se zatrpalo, izvor je nestao, voda ide kroz zemlju, a ja imam konja i bidone, pa idem za vodu”. U 21. vijeku mnogi bi se začudili da čuju da još negdje nema struje. Međutim, u Cucama ima nekoliko takvih domaćinstava.
Ja sam se vratio u 18. vijek. Imam konje i na njih nakačim bidone i idem dva i po kilometra za vodu. Eto tako. Otac kad mi je živio u Cucama, u kući gdje sam ja sad, imao je vodu dovedenu do kuće
Možda bi nam Ranko pomogao da smo pitali
Mnogi velikani crnogorske istorije vode porijeklo iz Cuca. Korijene iz cuckog kraja vuku i pojedini političari, iako se ne mogu pohvaliti činjenicom da su za njega mnogo napravili. “Možda da im se više obraćamo, oni bi nešto i uradili”, pravda ih Banićević.
On smatra, da vjerovatno političari iz Cuca među, kojima je i Ranko Krivokapić, nijesu zaboravili svoje korijene, ali da im je bio prioritet stvaranje države.
“Isto kao što je meni prvo bio cilj, kad sam se osamostalio od roditelja, da sagradim svoj dom i steknem porodicu, pa kad to završim, da idem dalje, tako je vjerovatno i njima bio cilj da dobijemo državu. Političari koji su na vlasti, a porijeklom su iz Katunske nahije dosta su uradili za Crnu Goru.
Ne kažem da nijesu mogli više. Mi smo 1918. godine izgubili tri velike dragocjenosti sa kojima se Crna Gora nikad nije složila: slobodu, državu i crkvu. Dvije stvari su nam vraćene, vjerujem da će se isto desiti i sa trećom”, nada se Banićević.
Ostao je još samo mali broj staraca
Ja živim u Cucama gdje sam i rođen. Ova vlast je evo 20 godina Katunsku nahiju dovela do te mjere da su riječi bijeda i siromaštvo nedovoljne da se opišu materijalni položaj i socijalna situacija još ovo malo stanovnika što je preostalo u Cucama.
Cuce su totalno opustjele, samo još mali broj staraca živi u selima bez osnovnih uslova za život, stoji, između ostalog, u pismu Slavka Krivokapića.
"Htio sam da pitam Dragoljuba Đuričića, da li zna da smo ja i moje komšije zimus bili 25 dana odsječeni od svijeta, da nam snijeg do kuća nije čistila mehanizacija opština Nikšić i Cetinja kojima ova naša sela pripadaju, nego smo mi sami od naših sredstava platili privatnu mehanizaciju da nam put pročisti”, napisao je Krivokapić.
Galerija
Bonus video:
