Noćni provod prije i poslije trka tokom bogate automobilističke karijere, prepune pobjeda i trofeja, obogatili su i ispunili život legendarnog crnogorskog automobiliste Franja Kunčera.
Kaže da staze nije birao, sve su mu bile podjednako važne i značajne, ali su zato žene rado birale njega, jer je van staze bio boem, a na stazi - fajter.
Sa 17 titula prvaka bivše Jugoslavije i 30 Crne Gore, ali i 660 osvojenih pehara, Franjo je živa legenda.
Nasljednicima je ostavio zadatak koji teško da će moći da dostižu.
"Velika je razlika biti prvak bivše SFRJ, ili danas Crne Gore. Čini mi se da je tada bilo teže biti prvak Jugoslavije, nego danas Evrope. U to vrijeme bio sam popularan na svim stazama diljem Jugoslavije... dobijao sam ovacije velikog broja gledalaca, a na trke je dolazilo i po 50 hiljada ljudi", prisjeća se prošlih vremena Kunčer.
Žene pobjedu učine slađom
Iako za sebe kaže da nije muškarac klasične ljepote, u vrijeme prije ratova u SFRJ, ali i poslije, važio je za titogradskog Don Žuana. Žene u njegovom društvu nijesu ostajale ravnodušne, a rivali su mu zavidili na stazi, ali i van nje.
"Bilo pa prošlo. Sada sam ozbiljan, oženjen i porodičan čovjek. Žene su oduvijek voljele sportiste, pogotovo šampione. Mnogo teže je bilo biti šampion 70-ih godina prošlog vijeka nego sada, jer je konkurencija bila izuzetna. Tada sam bio mlad i morao sam na stazi da se upustim u koštac sa istinskim šampionima, koji su pri tom bili i mnogo iskusniji od mene. Na stazu je izlazilo i po 70 automobila, a sada po tri u klasi, pa je nekada za pobjedu trebalo mnogo znoja, ponekad i sreće. Žene su uvijek bile tu da pobjedu učine još slađom".
Trke su bile veliki mamac i za njih", kaže automobilista koji je rekorde obarao na skoro svim stazama na kojima je vozio.
Pio je i iz ženskih štikli
Titograđani su bili ponosni na svog asa, ali je njegova popularnos još prije 30 i više godina prevazilazila granice Crne Gore.
"Zbog načina na koji sam vozio i pristupao publici, protivnicima, ali i samoj stazi bio sam popularniji van Podgorice i Crne Gore, pa sam vjerovatno i zbog toga lako sklapao prijateljstva, koja sam sačuvao da danas. Tokom trka bilo je puno druženja i večernjih žurki, tako da mi u trenucima opuštanja i slavlja ni čašica nije bila strana. Bio sam spreman i da zapjevam, ali i da se popnem na sto, ako treba i da zaigram", prisjeća se Franjo.
Rivali nijesu birali način kako da pobijede njega, ali i druge konkurente, a primjenjivali su se i razni trikovi kako ne bi bili spremni za trku.
"Bilo je i djevojaka koje bi tu dolazile sa ciljem da nas animiraju, da ostanemo što duže kako bih nespreman došao na trku, ali sam za vrijeme takmičenja uvijek znao granicu. Obično bi u takvim prilikama animator bila neka žena, koja bi bila zadužena da me 'stimuliše'. Na auto-trkama je uvijek bilo lijepih žena, tako je i danas. Bilo je i situacija kada sam pio alkohol i iz štikli, ali sam uglavnom bio jači i u glavi od rivala", kaže proslavljeni automobilista koji je 1974. godine karijeru započeo moto trkama.
Tada je imao idola Milana Milanovića, o čijim vragolijama su mnogi pričali.
"On mi je bio veliki prijatelj i mnogo mi je pomogao na početku karijere. Milanović je bio sjajan čovjek i veliki zaljubljenik u automobilizam, pa mi je, zbog boemskog života i načina na koji je vozio, bio uzor... Kao mladić, želio sam da vozim i živim kao on", kaže Kunčer.
Danas nema ljudi ni sličnih Milanoviću, sjetno je kazao Kunčer.
Franjo Kunčer i Kotoranin Željko Banićević najtrofejniji su crnogorski automobilisti svih vremena. Obojica su slast šampionske titule osjetili još za vrijeme SFRJ. Rivalstvo na stazi dvojice asova nikada nije prelazilo granice fer-pleja.
''Franjo Kunčer je legenda jugoslovenskog, a ne samo crnogorskog sporta. Dugo smo zajedno odlazili na takmičenja, pomagali jedan drugog, iako smo ponekad bili i konkurenti. Bilo je dosta lijepih, ali i onih drugih trejnutaka. U staroj Jugoslaviji Željko Kosač, Rade Đurović, Frarijo i ja smo često bili pri ruci jedan drugom, a Franjo je izuzetno poznavao mehaniku i bio spreman uvijek da dođe i pomogne, čak i bez poziva", rekao je Banićević.
Na početku Kunčerove karijere 70-ih godina prošlog vijeka, tadašnji Titograd bio je duplo manji grad nego danas, a automobili nijesu bili česta pojava na ulicama.
Živjelo se mirnije, ljudi su bili bezbrižniji, pa je i poštovanje saobraćajnih propisa vozačima lakše padalo.
"Vozilo se i tada brzo, ali smo poštovali saobraćajne propise na ulicama. Propuštali smo pješake i automobile, parkirali na mjestima predviđenim za to. 1 mi smo znali noću da projurimo ulicama grada, ali je tada bilo daleko manje automobila, pa smo komšije prepoznavali po zvuku motora. U to vrijeme i pješaci su bili neprikosnoveni na pješačkom prelazu, dok danas od pojedinaca nijesu bezbjedni ni na trotoaru", smatra Kunčer.
U bivšoj SFRJ bilo je velikih trka na kojima su učestvovale desetine automobila, a Kunčer kao dragu uspomenu u svom sjećanju čuva i anegdotu iz Skradina, sa trke koja je vožena pred sam početak rata.
"U Skradinu su nam priredili jednu od onih terevenki na kojima se 'glava gubi'. Mas sedmorica smo bili njihova meta, ali smo bili jači, a ujutro smo svi pobijedili, pa im je propala organizacija. Volio sam da se takmičim i jednako sam uživao na Pohoiju, Lovćenu, Vodnom, ili u Skradinu, Kragujevcu, Banjaluci... Trke su bile moj život...", kaže as koji je tokom karijere promijenio više od 50 automobila, od fiće do bolida formule.
Bonus video:
