Čovjek po imenu Gac Filipaj iz sela Donja Klezna kod Ulcinja postao je simbol upornosti i hrabrosti. Amerikancima se svidjela priča o 52-godišnjem domaru koji je diplomirao na Kolumbiji, univerzitetu čije je podove ribao.
Ne postoji važnija TV mreža u Americi koja sa Gacom ovih dana nije napravila intervju. Do njega se dolazi preko ljubazne asistentkinje direktora za komunikacije na Kolumbiji Ane O’Saliven.
"Čim mi je rekla da me traže "Vijesti" iz Crne Gore, odmah sam rekao - e tu moram da se javim", priča Gac.
"Kad ovo završimo, treba opet da me snima neka televizija, CBS ja mislim… Malo je to pretjerano, ali svjestan sam da sam važan kao primjer".
"Kad sam ovdje, mislim na kuću u Crnoj Gori. Kad se vratim tamo, vidim da sam se navikao na ovaj život ovdje"
"Kako sam pobjegao iz Crne Gore? Ne volim o tome mnogo da pričam… Samo ću reći da sam bio u saznanju da će me vojska mobilisati, a nisam vaspitan da ubijam niti da poginem u građanskom ratu".
Lokaciju rodnog sela Gac opisuje jednako precizno kao i adresu svog njujorškog doma. Danas živi u Bronksu i zadovoljan je cijenom koju plaća za stan na prvom spratu u maloj stambenoj zgradi.
Gac je nostalgičan i često misli na rodbinu, porodično imanje, Šasko jezero i stari put od Ulcinja prema Vladimiru.
"Kad sam ovdje, mislim na kuću u Crnoj Gori. Kad se vratim tamo, vidim da sam se navikao na ovaj život ovdje. Šta da kažem, podijeljen sam na pola…"
Godinama je Gac ustajao prije 7 sati i lijegao oko jedan sat poslije ponoći. Prvo je radio kao "bas boj", pomoćnik konobara u restoranu.
Nije znao engleski i zarađivao je oko 20 dolara dnevno. Nosio je pune tacne i prljavo suđe, praznio smeće i pomagao iza šanka, dok su konobari slagali bakšiš.
Kada je stigao u Njujork, Gac je živio kod strica i strine, njegove jedine rodbine u Americi. Jednog jutra je odlučio da pokuša: upisao je besplatni kurs engleskog jezika i počeo da čita “sporo i pažljivo”.
Čitao je knjige, ne novine.
"Kasnije sam imao sreće što sam dobio posao na Kolumbiji. Mogu reći da su ti profesori najbolje što sam vidio u Americi. Jednako su me poštovali i kao studenta i kao običnog čistača", priča Gac.
Kao čistač je radio popodne, da bi ujutru mogao da sluša predavanja. Tako je prošlo 12 godina: ujutro starogrčka gramatika, uveče miris sredstava za čišćenje.
Gacov cilj je da nastavi formalno školovanje iz klasične književnosti, a nada se da će dobiti kancelarijski posao na Kolumbiji
Za razliku od mnogih balkanskih iseljenika, Gac je znao da će ga samo obrazovanje približiti američkom društvu.
"Sve zavisi kako su ljudi formirani prije nego što dođu u Ameriku. Većina naših doseljenika misli da ako naprave pare, da su uspjeli u životu. Kravata, zlatni prsten, auto… A kada ih pitaš da napišu nešto na engleskom, nemaju pojma. Mislim da je nevaspitanje uzrok. Dolaze ovamo nevaspitani".
Gacov cilj je da nastavi formalno školovanje iz klasične književnosti. Nada se da će dobiti kancelarijski posao na Kolumbiji, što bi mu dalo šansu da besplatno magistrira.
"Mogao bih da radim nešto u kancelariji. Bolji posao, bolji benefiti", kaže Filipaj koji se do sada besplatno školovao kao jedan od zaposlanih na Kolumbiji.
Od velikih imena klasične literature, Gac u brojnim intervjuima izdvaja Seneku. Slavni filozof je morao da napusti svoju zemlju, baš kao i omaleni Ulcinjanin čije ime na engleskom znači - petlja, hrabrost.
Nomen est omen, rekli su stari Latini.
Političari iz Crne Gore treba da dođu i uče
Kako rješavati probleme na Balkanu, šta fali balkanskim narodima? Na to pitanje Gac Filipaj odgovara kroz anegdotu, ali na kraju, vrlo precizno.
"Zet moga zeta je Crnogorac. Odemo nas trojica na Njeguše po neke pršute i mene tamo jedan čovjek iz sušare pita – šta misle ti Amerikanci o Crnoj Gori. Ja mu kažem da sve stare karte pokazuju kako Crna Gora nikad nije bila dio Otomanske imperije… Na taj način mu odgovorim, dam mu malo kredita i kažem da je Crna Gora bila nezavisna kad su Turci sve bili pritisnuli okolo… Ali u današnje vrijeme, kažem ja, svaki naš političar bi trebalo da ode malo u Ameriku, da vidi šta znači kad ljudi iz raznih djelova svijeta žive zajedno i niko ne mora da bježi. To treba da vide i nauče".
Kravate nose oni što ne izlaze iz kancelarije
Ono što me strašno čudilo, kada sam se zaposlio na Kolumbiji bila je garderoba profesora, kaže Gac. Freškom doseljeniku iz Crne Gore bilo je neobično što profesori nijesu u odijelima.
"U Americi sam shvatio jedno: kravate i odijela nose oni što po cijeli dan moraju da rade u kancelariji. S druge strane doktori nauka, profesori fakulteta kakav je Kolumbija oblače se vrlo skromno i neformalno. Kada sam razumio njihov stil i poruku koju nose, dao sam im za pravo i naučio važnu lekciju", priča Gac Filipaj.
Galerija
Bonus video:
