Šemsija Ademaj, iz Peći, koja skoro čitav život stanuje u Nikšiću, prema riječima njenih sunarodnika, ali i zaposlenih u Centru za socijalni rad, je Romkinja koja u gradu pod Trebjesom živi u najgorim uslovima.
Šemsija ima šestoro djece, najstarije ima deset, a najmlađe godinu, i stanuje u trošnoj baraci od 25 metara kvadratnih, blizu pruge, ali i Crvenog krsta od koga, kako kaže, dobija najveću pomoć. Njen nevjenčani suprug Nusret Bećo zbog dugogodišnjih problema sa alkoholom liječi se u Dobroti.
„Sve je ovo propalo, svuda je mokro, voda na sve strane, i čim ustanemo, ono čime smo se pokrivali i robu izbacimo vani da se suši i tamo stoji po cijeli dan. Moramo tako“, priča ova tridesetpetogodišnja Romkinja, dok je djeca mirno slušaju srećni što su i njima došli gosti.
"Kako da budu zdrava kada spavaju u mokrom, ne jedu dobro, nemamo kupatilo"
Ispred barake raširena roba, daske na krovu popustile, zidovi mokri, ali i tepih po kome djeca idu bosa. Navikla su, kažu, a i nemaju šta da obuju.
„Djeca su stalno bolesna i vodim ih kod ljekara. Jedno ima bronhitis, beba upalu pluća. Nije ni čudo kada je ovdje sve mokro, oni bosi, goli. I ja sam bolesna. Kako da budu zdrava kada spavaju u mokrom, ne jedu dobro, nemamo kupatilo. Kada je bio onaj veliki snijeg daske na krovu su pale i voda ulazi svuda“, nemoćno sliježući ramenima priča Šemsija.
U Opštini je uvijek "dođi sjutra"
Ona i djeca, kćerka i pet sinova, žive od materijalnog obezbjeđenja porodice od 120 eura, a hranu, kako kažu, uglavnom nalaze po kontejnerima.
"Kako da idu gola i bosa, a sve knjige im je voda uništil"
„Troje djece idu pa hranu traže po kantama, a kada ne nađu onda idu i prose. Iz Socijalnog mi obećavaju da će mi pomoći oko smještaja, ali kada mi umru djeca zbog uslova gdje žive onda mi ne treba nikakva pomoć od njih.
Obraćala sam se i Opštini, ali kod njih je uvijek bilo dođi sjutra, pa dođi preksjutra, i tako redom. Najviše mi pomažu iz Crvenog krsta. Ana Drekalović koja tamo radi kada ima da mi robu, hranu“, priča Šemsija.
Kaže da nijedno dijete nije upisano u knjige rođenih. Kada se razbole prijatelji kažu da Šemsija uzme zdravstvenu knjižicu njihove djece.
“Čekam da se muž vrati iz bolnice jer ja bez njega ne znam kako da pišem. A evo tri mjeseca djecu ne šaljem u školu. Kada imam nešto odjeće i obuće, šaljem ih. Kako da idu gola i bosa, a sve knjige im je voda uništila. Ako mi iz Socijalnog ne pomognu, najbolje da im odvedem djecu, pa neka ih oni vode kući ili u neku ustanovu”, poručuje Šemsija.
Šemsija sa djecom
Bajram zadužen za hranu
Od šestoro djece, dvoje idu u školu – jedno u četvrti, a jedno u drugi razred. Najstariji Bajram, iako nosi najveći teret u porodici, ne žali se na teške uslove života.
"Neko mi da novac, neko ne, neko me mršne, a neko i udari"
“Tri mjeseca ne idem u školu, a volio bih. Tamo mi je lijepo, igram sa drugarima za vrijeme odmora. Nemam knjige i sveske, odjeću. Sve mi je kiša skvasila i sve se pocijepalo. Ponekad mi pomognu drugari, ponekad učiteljica, pa mi daju svesku, olovku, gumicu”, kaže Bajram.
On kao najstariji muškarac u kući, dok je otac odsutan, zadužen je za nabavku hrane. U tome mu pomažu i mlađa dva brata.
“Svaki dan idem i tražim po kontejnerima i prosim. Neko mi da novac, neko ne, neko me mršne, a neko i udari. Ja se tad osjećam onako, ali nikada nijesam plakao zbog toga. Teže mi je kada dođem kući i ništa ne donesem. Onda opet idem da prosim”, stideći se priča Bajram.
Dodao je da im je dok je padao snijeg puno bilo hladno i nije pomoglo ni grijanje (kvarcna peć).
“Spavao sam na podu, a majka pored. Nijesmo mogli da spavamo jer je kapalo odozgo. Sada mi nije hladno”, kaže Bajram, koji je bio bos i u majici bez rukava.
Sa braćom traži hranu: Bajram Ademaj
"Ovo je katastrofa"
Drugari iz škole ne znaju u kako lošim i teškim uslovima živi, da hranu nabavlja po kontejnerima i proseći.
Nemam ni za sebe dovoljno, ali žao mi ih je kada ih vidim gladne, žedne, mokre
“Nikada im to ne kažem. Sramota me je”, kaže Bajram.
Ramizu Naziraju Šemsija je sestra od tetke. Teško mu pada nemaština u kojoj ona živi i pokušava da joj pomogne onoliko koliko može.
“Trudim se da im pomognem koliko mogu. Nemam ni za sebe dovoljno, ali žao mi ih je kada ih vidim gladne, žedne, mokre. Ovo su zaista loši uslovi – kaplje sa svakog ćoška. Djeca nisu dovoljno uhranjena, nemaju dovoljno robe, obuće, dušeka i posteljine, higijene, nemaju kupatila i vruće vode. Ovo je katastrofa”, kaže Ramiz.
Unutrašnjost kuće u kojoj živi porodica Šemsije Ademaj
Pomažu koliko mogu
Iz Centra za socijalni rad kazali su da Šemsiji i njenoj porodici pomažu koliko mogu, kao i da su oni pokrenuli inicijativu da se Nusret pošalje na odvikavanje od alkohola, jer su zbog njega stalno bili „poremećeni porodični odnosi“.
"Više puta smo im donosili hranu i trudimo se da pomognemo onoliko koliko smo u mogućnosti"
Kazali su i da Nusret ima samo kopiju pasoša sa upisanim matičnim brojem, dok Šemsija nema regulisan status raseljenog lica, niti crnogorsko državljansvo, kao i da djeca nijesu upisana u knjige rođenih.
„Porodica živi u nužnom smještaju koji je veoma neuslovan za stanovanje. S obzirom da je Centar jedino posjedovao evidencione podatke o Nusretu Beći, regulisano mu je pravo na materijalno obezbjeđenje porodice na jednog člana.
Međutim, svakog mjeseca dodjeljujemo im pomoć do visine materijalnog obezbjeđenja za petočlanu porodicu. Više puta smo im donosili hranu i trudimo se da pomognemo onoliko koliko smo u mogućnosti“, saopštili su iz Centra za socijalni rad.
Prošle godine devet porodica Roma dobilo je stan. U toj raspodjeli za Šemsiju nije bilo mjesta.
Galerija
Bonus video:
