Vlada nema evidenciju o broju onih koji nemaju krov nad glavom, niti se isti prepoznaju kao posebna kategorija koja je u stanju posebno izražene socijalne potrebe.
Broj "nevidljivih" ljudi se nagađa, s tim što u dijelu civilnog sektora procjenjuju da ih je samo na nivou Glavnog grada najmanje 80.
"Termin"beskućnici" se ne koristi kao termin ni u propisima u oblasti socijalne i dječije zaštite, ni u oblasti porodične pravne zaštite, pa se samim tim ne vodi odgovarajuća evidencija”, odgovorili su iz Ministarstva.
Za rješavanje njihovih problema Vlada nema strategiju, niti je ikada pomenuta izgradnja kolektivnog skloništa ili prihvatilišta, što je višedecenijska praksa u svijetu.
Odgovarajući na poslaničko pitanje poslanice SNP-a Nataše Vuković o registru beskućnika, protokolu i načinu zbrinjavanja tih osoba, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja odgovoreno je kako crnogorska legislativa ne prepoznaje termin "beskućnici", što imlicitno znači da oni ne mogu da ostvare ni jedno pravo dostojno čovjeka jer ih sistem ne prepoznaje, pa samim tim i ne priznaje.
"Termin" "beskućnici" se ne koristi kao termin ni u propisima u oblasti socijalne i dječije zaštite, ni u oblasti porodične pravne zaštite, pa se samim tim ne vodi odgovarajuća evidencija”, odgovorili su iz Ministarstva.
Prava iz socijalne oblasti samo za duševno bolesne i invalide
Vukovićkoj je objašnjeno kako ljudi koji nemaju ni krov nad glavom materijalne, zdravstvene, stambene i druge probleme mogu da rješavaju u okviru sistemskih zakona iz tih oblasti, a prava iz oblasti socijalne i dječije zaštite ili porodičnih odnosa samo ukoliko boluju od neke duševne bolesti ili je riječ o invalidima.
"Ukoliko se radi o "beskućnicima" - punoljetnim licima koji zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti ili kojeg drugog uzroka nijesu sposobni da se brinu o svojim pravima i interesima, isti se lišavaju poslovne sposobnosti o čemu odluku donosi sud u vanparničnom postupku.
Osobe koje su odlukom suda djelimično ili potpuno lišena poslovne sposobnosti, organ starateljstva, tj. Centar za socijalni rad, stavlja se pod starateljstvo i u skladu sa zakonskim ovlašćenjima preduzima mjere zaštite”, saopšteno je iz Ministarstva na čijem je čelu Suad Numanović.
Na isti način Vlada tretira i stambene probleme onih koji nemaju gdje: “Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti nije propisano pravo koje se odnosi na rješavanje stambenih pitanja korisnika socijalno zaštitnih prava”.
“Pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite ima: dijete bez roditeljskog staranja i dijete čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama do završetka redovnog školovanja u srednjoj školi, a naduže šest mjeseci po završetku školovanja, djeca invalidi sa tjelesnom, mentalnom i senzornom ometenošću, dijete sa poremećajima u ponašanju, odraslo individulano lice i staro lice kojem se usljed stambenih ili zdravstvenih ili socijalnih ili porodičnih prilika ne može obezbijediti zaštita na drugi način”.
Vuković je ocijenila da Numanovićevo ministarstvo, osim toga što ne priznaje sistemsku grešku, izuzev najave da su u toku kativnosti na izradi teksta Predloga zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, ide i korak dalje – odgovornost prebacuje na lokalnu upravu.
Naime, u odgovoru koji je dobila piše kako je rješavanje stambenih pitanja osoba u stanju socijalne potrebe propisano Zakonom o lokalnoj samoupravi, kojim je utvrđeno da pština u skladu sa mogućnostima, uređuje i obezbjeđuje rješavanje tih pitanja.
Takav odnos države prema onima koji nemaju krov nad glavom za dio civilnog sektora govori o stanju nebrige i potpune nemoći.
Biljana Zeković iz NVO SOS ocijenila je ranije kako novi oblakoderi i lijepe ulice ne znače ništa kad svi znaju da njima korača sirotinja: “Centri nemaju smještajnih kapaciteta i slučaj se rješava tako što se za određeni vremenski period plati smještaj porodici... O beskućnicima niko u Crnoj Gori ne vodi računa. A ima ih...”
Ko ne radi, krši zakon
Na pitanje poslanice SNP-a Nataše Vuković da li postoji registar beskućnika, kao najugroženije kategorije stanovništva, iz Ministarstva rada je odgovoreno kako je Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti propisano da je svako dužan da radom, prihodima i imovinom stvori uslove za zadovoljavanje životnih potreba:
"..I doprinese sprječavanju, otklanjanju ili ublažavanju socijalne ugroženosti, kao i socijalne ugroženosti članova porodice, posebno djece i drugih članova koji nijesu u mogućnosti da se sami o sebi brinu".
Objašnjeno je i kako država posebno štiti: nesposobne za rad i materijalno neobezbijeđene, djecu bez roditeljskog staranja, djecu sa tjelesnom, mentalnom i senzornom ometenošću, zlostavljanu i zanemarenu djecu, djecu sa poremećajem u ponašanju, osobe sa invaliditetom, stare...
Bonus video: