Ako ste mislili da je ekološka država Crna Gora, nezagađena, prirodna i zelena, džin u proizvodnji organske hrane, prevarili ste se. Prije bi se moglo reći da je patuljak. Svega deset crnogorskih poljoprivrednih proizvođača dobilo je od 2005. godine sertifikat i postalo zvanični proizvođač organske hrane.
Ukupno stotinjak proizvođača nalazi se u ovom trenutku u proceduri dobijanja ovog sertifikata, koji izdaje domaće sertifikaciono tijelo, poznatije pod nazivom „Monteorganica“. Ako to uporedimo sa recimo hrvatskom, koja je još 2009. imala 786 sertifikovanih kompanija, a danas ih ima vjerovatno preko hiljadu, ispada da je Crna Gora kad je u pitanju organska proizvodnja pravi početnik. Još su “mračniji” podaci koji govore o količinama proizvedene hrane i površinama pod zasadima- Crna Gora ima oko 0,4 odsto površine pod organskim zasadima, dok je evropski prosjek 4,5 odsto.
Iako postoje subvencije države, ali i program koji dijelom finansira danska vlada i preko koga je do sada obezbijeđeno oko 2 miliona eura kredita, ova sredstva dobrim dijelom ostaju nepotrošena jer nema dovoljno interesenata za organski uzgoj voća i povrća!
Neznanje i strah od neuspjeha
Direktor nacionalnog sertifikacionog tijela „Monteorganica“ Jovan Nikolić kaže za „Vijesti“ da su poljoprivrednici koji od njegove ustanove traže sertifikat često nespremni za proceduru koja ih čeka.
"Sertifikat o organskoj poljoprivredi često žele ljudi koji nijesu upoznati ni sa principima dobre poljoprivredne prakse. Mnogi naši farmeri uglavnom nijesu spremni za prelazak na organsku proizvodnju, ne posjeduju dovoljno znanja i vještine i misle, kao i većina običnih ljudi, da je ovakva proizvodnja isto što i ekstenzivna poljoprivreda, odnosno poljoprivreda sa što manje intervencija. Tako nam se dešava da na terenu zateknemo stabla koja nijesu rezana godinama, i ljude koji misle da je to “prirodno” i samim tim “organski”, priča Nikolić.
Sertifikat o organskoj poljoprivredi često žele ljudi koji nijesu upoznati ni sa principima dobre poljoprivredne prakse
“Monteorganica” je osnovana 2005. godine, sa ciljem da na osnovu kriterijuma koje propisuje zakon, i koji odgovaraju ustanovljenim međunarodnim standardima, odlučuje o tome koji proizvodi mogu nositi naziv organskih."
Procedura dobijanja ovakog sertifikata je, kaže Nikolić, relativno komplikovana, ali je ona dio standarda i svuda na svijetu je manje-više ista. Nakon što poljoprivrednik pripremi osnovnu “papirologiju”, kojom dokazuje da ispunjava propisane uslove, te da ima plan čime će se baviti, nadležni izlaze na teren i provjeravaju stanje. Nakon toga, u sljedeće tri do četiri godine, zavisno od kulture kojom će se baviti, izlazi se na teren i provjerava da li je način na koji se nešto proizvodi zavrijedio da dobije sertifikat.
Organska proizvodnja, dakle, nije jednostavno proizvodnja kod koje se poljoprivredni proizvod ne prska, ona je način proizvodnje koji podrazumijeva primjenu mnogih principa, od toga da je ekološki održiva, da se ne koriste sintetički pesticidi i vještačko đubrivo, pa do etičke dimenzije proizvodnje.
Nikolić napominje da poljoprivrednici koji nemaju dovoljno iskustva u svojoj branši ili pravna lica koja nemaju potrebne dozvole od nadležnih organa neophodne za proizvođače hrane, nemaju šta da traže na vratima sertifikacionog tijela.
Organska proizvodnja, u prevodu, znači da se na prirodan način mora doći do kvalitetnog proizvoda, što zahtijeva znanje, rad i prije svega strpljenje. Da je to tako, potvrđuje i činjenica da Austrija, na primjer, ima obaveznu obuku farmera prije nego što se prijave za dobijanje sertifikata.
Nikolić objašnjava da je, pored toga što farmeri nemaju iskustvo i vještine evropskih kolega i što je njihova proizvodnja na nižem stepenu prinosa, problem kod prelaska na organsku proizvodnju doskoro je bio i nedostatak inputa - sjemena, đubriva i zaštitinih sredstava, na domaćem tržištu. Domaći dobavljači ih nisu uvozili jer je bilo malo zainteresovanih, a oni koji su razmišljali da počnu sa organskom proizvodnjom nijesu imali gdje da ih kupe, čime se začarani krug zatvarao. Formiranjem udruženja organskih farmera i organizovanim i zbirnim potraživanjima situacija se prilično popravila, kažu upućeni, i smatraju da su za to zaslužni predstavnici danskog projekta.
"Ipak, problemi kao što su nedostatak znanja, tehnologija, ili materijala, su nešto što se po mom mišljenju može lako prevazići. Najveći problem za naše poljoprivrednike koji razmišljaju da se upuste u ovakvu vrstu proizvodnje je ipak činjenica da imaju dilemu mogu li prodati ono što proizvedu. Mišljenja sam da jedino farmeri udruženi u male klastere mogu povećati obim i asortiman proizvoda, smanjiti troškove proizvodnje i promocije, kao i nabavke inputa, i jedino kao takvi opstati na tržištu. Na kraju krajeva, predosjećam da će uskoro pitanje plasmana rješavati kompanije koje ozbiljno prepoznaju šansu u snabdijevanju hotela, restorana, odmarališta, marina i drugih turističkih objekata, kao i građana (ketering) organskom hranom", istakao je Nikolić.
Problemi kao što su nedostatak znanja, tehnologija, ili materijala, su nešto što se po mom mišljenju može lako prevazići.
On, kao i ostali stručnjaci sa kojima su “Vijesti” razgovarale na ovu temu, smatra da je priča o izvoznim potencijalima Crne Gore kad je u pitanju organska poljoprivreda uglavnom demagoška, ali da je domaće tržište velika šansa.
Turisti su šansa
Slično misle i strani stručnjaci koji razmišljaju na temu organske poljoprivrede u Crnoj Gori. U prošli četvrtak je u hotelu „Podgorica“ održana radionica posvećena ovoj temi. Organizator je bio Program razvoja organske poljoprivrede u Crnoj Gori. Nekoliko prisutnih novinara moglo je saznati šta je to organska hrana, zašto je zdravija, zašto je skuplja od one druge, zbog čega je za njom poludjelo toliko bogatih i slavnih, te u kakav se biznis sve to pretvara.
Dr Darko Znaor, hrvatski ekspert za oblast, kako to “komšije” kažu, ekološke proizvodnje, radio je na organskoj proizvodnji u mnogim zemljama. On objašnjava da je organski prozvedena hrana, kako to mnoge studije pokazuju, jednostavno zdravija od druge hrane, jer ima više suve materije. U Njemačkoj je, kaže Znaor, prije nekoliko godina sproveden “kaluđerski test” u kome su kaluđerice jednog manastira dobijale u dužem vremenskom periodu organsku i konvencionalnu hranu. Test je dokazao da organska hrana snižava pritisak, dovodi do bolje krvne slike i vitalnosti. Zato i nije čudo što danas, kako je rekao, što u gotovom svim velikim marketima u svijetu danas postoje posebni odjeljci za organsku hranu, dok neki imaju i svoje sertifikate za proizvodnju i kvalitet, često strožije od državnih.
"Od organske poljoprivrede nećete postati milioner, ali možete stvoriti isplativu proizvodnju i biznis od koga se može živjeti. Danas je u svijetu oko 50 miliona hektara pod organskom proizvodnjom. Vrijednost čitavog tržišta je oko 50 milijardi dolara, što dovoljno govori o kakvom je biznisu riječ" smatra Znaor.
Govoreći o hrvatskim iskustvima, on je kazao da je broj proizvođača i površina pod zasadima kod njih stagnirao prvih nekoliko godina, da bi onda od 2006. doživio pravi bum, popevši se na 35 hiljada hektara pod organskom poljoprivredom u 2011.
Ipak, ističe on, malo ovih proizvoda se izveze, veći dio ostane na hrvatskom tržištu, i svi ti proizvodi i dalje predstavljaju samo manji dio onoga što tržište naših zapadnih komšija potroši, jer se veći dio ove robe i dalje uvozi. Ovo znači da je potencijal tržišta veliki.
Pored rastuće brige savremenog čovjeka za zdrav i vitalan život, Znaor objašnjava da je na tržištima kao što su crnogorsko i hrvatsko važan faktor i turizam, odnosno bogatiji turisti, pretežno sa zapada, koji preferiraju ovakvu ishranu. Nekoliko kompanija u Hrvatskoj danas se bavi isključivo keteringom, odnosno snabdijeva „jahtaše“ organskim proizvodima i vrlo brzo se razvija.
Nekoliko kompanija u Hrvatskoj danas se bavi isključivo keteringom, odnosno snabdijeva „jahtaše“ organskim proizvodima i vrlo brzo se razvija
Ako se uzme u obzir da i u Podgorici prodavnice i ugostiteljske radnje koje nude organsku hranu niču kao pečurke poslije kiše, kao i nesporni potencijal turizma, izgleda da i crnogorski poljoprivrednici mogu da naprave ozbiljan biznis. Nekome će se, valjda, uskoro “upaliti lampica”.
Ljekovito bilje put do uspjeha
Da je ova „avantura“ isplativa, svjedoči nekoliko zaista uspješnih priča, ljudi i kompanija koje su odlukom da uđu u organsku proizvodnju uspjele da se probiju na tržištu. Jedna od njih je kompanija „In Spe“ iz Bara.
"Nakon dobijanja sertifikata za organsku proizvodnju morate biti strpljivi, ne može se uloženo odmah vratiti, ali, to je put kojim se mora proći. Za proizvođača je izuzetno bitno da tako od konkurencije odvoji svoj proizvod, koji će time biti vredniji. Ništa manje značajan je i podatak da se kod nas ta sertifikacija još uvijek ne naplaćuje, što je podsticaj proizvođačima jer se napolju ti procesi skupo plaćaju", priča za „Vijesti“ Vesna Orlandić, predsjednica nacionalnog Udruženja organskih proizvođača Crne Gore i direktorica barskog preduzeća „In spe“ koje već deset godina posjeduje evropski BCS sertifikat za organsku proizvodnju, a od strane „Monteorganice“ je sertifikovano od samog početka.
Preduzeće „In Spe“, čija je osnovna djelatnost otkup, prerada i promet ljekovitog bilja i proizvoda na bazi meda, počelo je da radi 1992. Pravi čiste čajeve, tinkture, ljekovito bilje i biljne mješavine na bazi meda sa organskim biljem.
Izvozi proizvode u Srbiju i Mađarsku, ugovara izvoz u Ukrajinu i Rusiju.
"Opredijelili smo se za ove sertifikate jer smo željeli od početka da se izdvojimo od ostalih proizvođača. Sertifikat govori kupcu šta ima u rukama. I sertifkat HACCP kaže isto, takođe je veoma zahtjevan, imamo ga već sedam godina i tu smo takođe bili prvi, međutim, kod njega su mogući dozvoljeni aditivi, a ovdje je apsolutno nemoguće da proizvod ima bilo kakvih dodataka", kaže Orlandić.
Ističući da je u organskoj proizvodnji kontrola čitavog procesa veoma stroga, „od samog terena do prerade i proizvodnje“, ona dodaje da je kod nas malo proizvođača sa ovim sertifikatom, jer njegovo dobijanje zahtijeva veliku disciplinu u radnom procesu.
Nije dovoljno samo reći „ja imam zdrav proizvod“, za to treba i ovakva potvrda da bi se cijenom mogli razlikovati od ostalih
"Nije dovoljno samo reći „ja imam zdrav proizvod“, za to treba i ovakva potvrda da bi se cijenom mogli razlikovati od ostalih. Sertifikat se svake godine mora resertifikovati, što znači da se može i izgubiti. Tu je i poenta - ako neko ima godinama ovaj sertifikat, to govori o njegovoj ozbiljnosti u radu i kontinuitetu kvaliteta", kaže sagovornica „Vijesti“.
Sem toga, tu je kod proizvođača „prisutno i nepoznavanje pogodnosti koje sertifikat nosi sa sobom“.
"Činjenica je da na našem tržištu kod kupaca još nije dovoljno sazrela svijest o svemu ovome, ali, u inostranstvu se već odavno ovakvi proizvodi prodaju po cijeni za 10-30 posto višoj od konvencionalno dobijenih proizvoda. Kada je „In spe“ ulazio u ovu priču, sve je to bila nepoznanica, na tržištu se prepoznao značaj ovoga tek posljednjih nekoliko godina", zaključila je Orlandić.
Bonus video:
