Prvog aprila, danas skoro zaboravljenog Dana omladinskih radnih akcija, omladinci Jugoslavije, okupljali su se na saveznim radnim akcijama širom zemlje i u ritmu brigadirskih pjesama i u nevjerovatnom entuzijazmu, gradili pruge, autoputeve, fabrike...
Haćim Duraković (85), sedmostruki udarnik sa jugoslovenskih radnih akcija, poznat kao „crnogorski Alija Sirotanović“, rekao je da su akcije svake godine počinjale 1. aprila a udarnička pjesma, zveket krampova i lopata utišavao se tek 29. novembra, na dan zvanične obustave radnih akcija.
Alija Sirotanović, rudar iz Trtorića kod Breze u Bosni i Hercegovini, bio je udarnik, junak socijalističkog rada koji je oborio svjetski rekord u kopanju uglja.
"Bili su to ogromni fizički napori, jer nije bilo mehanizacije, a o našem trudu najbolje govori podatak da pruga Šamac-Sarajevo ima 240 kilometara"
Duraković podsjeća da je radnih akcija bilo u toku svjetskog rata ali da se broje one poslije „oslobođenja, kada je donijet prvi petogodišnji plan“ za obnovu porušene zemlje.
"Prve akcije velikih razmjera počele su 1946. godine na izgradnji pruge Brčko-Banovići, 1947. godine učestvovao sam na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo, 1948. bio sam na pruzi Nikšić-Podgorica, 1949. Doboj-Banjaluka...
Radili smo i autoputeve, fabrike... Bili su to ogromni fizički napori, jer nije bilo mehanizacije, a o našem trudu najbolje govori podatak da pruga Šamac-Sarajevo ima 240 kilometara", rekao je Duraković napomenuvši da se radilo i drvenim lopatama.
Nijesu klonuli duhom
On je kazao da uprkos svemu nikada nijesu klonuli duhom i da su sve radili sa pjesmom.
Duraković smatra da ne treba zaboraviti doprinose omladinaca Jugoslavije a prema njegovom mišljenju ulice bi trebalo nazvati imenom omladinskih radnih brigada.
"Kao i svi moji drugovi akcijaši, osjećam se malo obeshrabrenim, jer se danas što smo mi stvarali rasprodaje pojedincima u bescijenje", rekao je Duraković.
"Najljepše godine ostavio sam u radnim akcijama"
U beranskom selu Trpezi za Haćima Durakovića se kaže da je vječiti udarnik jer se nijedna akcija ne može zamisliti bez njegovg učešća. Kada je 1989. godine otišao u penziju, Haćim je na svojem imanju sagradio trospratni objekat za biblioteku i klub penzionera, koji je poklonio selu.
"Najljepše godine ostavio sam u radnim akcijama. U divnoj uspomeni ostala mi je akcija na autoputu Zagreb-Beograd a najteže je bilo prilikom izgradnje zgrade gimnazije u Beranama. Na rukama smo nosili daske i građu od Rožaja do Berana, a između dva grada ima 50 kilometara", rekao je Duraković.
Udarništvo na knjige
Haćim Duraković nije samo poznat po udarništvu na radnim akcijama već i po neobičnom uspjehu, koji on zove „udarništvo na knjige“. Naime, Duraković je diplomirao na Ekonomskom fakultetu, kao jedan od 12 najboljih studenata, iako je imao četiri razreda osnovene škole.
"Nakon jedne akcije i odluke Izvršnog vijeća položio sam prijemni na Univerzitetu u Beogradu. Nedostatak srednjoškolskog obrazovanja nije me spriječio da budem jedan od najboljih studenata prve generacije budućih ekonomista", rekao je Duraković.
Osnivač i direktor fabrike tepiha „Mladost“ u Haremima, Duraković je radio kao ekonomista u beranskoj Elektrodistribuciji, u Zemljoradnjičkoj zadruzi „Trpezi“, rožajskom „Gornjem Ibru“, a predsjednik je Ekološkog duštva „Popča“.
"Sve moje aktivnosti su nastavak prve ljubavi- radnih akcija", rekao je Duraković.
Neočekivane okolnosti
Miladin Milo Gavrov Ivanović bio je jedan od najmlađih učesnika izgradnje pruge Nikšić – Totograd. Imao je 15 godina i zaduženje da bude brigadir-kurir u radnoj brigadi u selu Donji Rsojevići, u blizini željezničkih stanica Slap – Ostrog.
"Prvi put sam se odvojio od svoje kuće, svog sela, Titograda, nisam znao šta su autobusi, a kamoli željeznica"
"To se desilo sticajem neočekivanih okolnosti. Majka Anđa se razboljela, zbog čega se starija sestra Miljka, iako je kao brigadirka već bila raspoređena u zadnjoj smjeni učesnika na izgradnji pruge, morala vratiti kući.
Starija braća, Brano i Batrić, bili su na odsluženje vojnog roka, i jedino rješenje bilo je da ja zamijenim sestru", sjeća se Ivanović.
Tako se, kaže, jednog junskog popodneva „ni kriv ni dužan“ obreo među starijim brigadirima. Međutim, prvi odlazak od kuće imao je i svojih draži.
"Prvi put sam se odvojio od svoje kuće, svog sela, Titograda, nisam znao šta su autobusi, a kamoli željeznica, pa je meni, kao malo zrelijem dječaku bilo interesantno sve to što se događalo među brigadirima.
U našem naselju bilo je više brigada ne samo iz Crne Gore. Dobro se sjećam da su Ličani oko logorske vatre pjevali ličko-dalmatinske pjesme", rekao je Ivanović.
Interesantni posljednji dani
Uz pomoć starijih brigadira obavljao je kurirske poslove noseći poštu za razna brigadirska naselja na čitavoj trasi.
"Nekoliko noći hrana je prosipana iz posuda jer su neki „mangupi“, imitirajući zvižduk lokomotive i nailazak voza, najavljivali nailazak pravog voza"
"Posljednji dani boravka i aktivnosti na pruzi posebno su bili neizvjesni i interesnatni, jer se puno maštalo kako će prvi voz uoči 13. jula naići kroz naše naselje. Planirano je bilo da se i mi prevezemo vozom do naselja Zagorič, kako bi učestvovali na zajedničkom defileu – mitingu, na kojem je govor održao tadašnji predsjednik Crne Gore drug Blažo Jovanović", rekao je Ivanović.
Radovi su završeni prije 10. jula a brigadiri su nekoliko noći uzaludno iščekivali nailazak prvog voza. To je bila, sjeća se Ivanović, i za pojedine „mangupe“.
"Nekoliko noći hrana je prosipana iz posuda jer su neki „mangupi“, imitirajući zvižduk lokomotive i nailazak voza, najavljivali nailazak pravog voza. Ipak, 11. jula voz je prispio u večernjim satima, i mi se u već puni voz smjestili u furgone i čitavu noć putovali od sela Rsojevići do Zagoriča, tu predanili i sjutradan 13. jula učestvovali na masovnom, veličanstvenom i nezaboravnom mitingu", rekao je Ivanović napomenuvši da se istog dana obilježavao Dan ustanka, završetak prve željezničke saobraćajnice u Crnoj Gori i da je bilo veliko slavlje.
Opširnije u štampanom izdanju "Vijesti" za 31. april
Bonus video:
