Desetoro djece rodila je sama, u kući, bez ičije pomoći. Četvoro od njih sahranila. Kao djevojka pomagala ocu da izvlači građu iz šume, ratovala na Sutjesci, čuvala goveda, ovce, koze. Život je nosio do daleke Amerike i vratio u Danilovgrad, u kom je juče proslavila stoti rođendan.
Zorka Vrbica, divna žena, okružena djecom i prijateljima, uz strune gusala i zvuke muzike obilježila je jedan vijek i goste pozvala na proslavu 110. rođendana.
“Dvjesta godina punim, ne sto. Tako treba da se računa jer sam radila dan-noć. Desetoro djece sam rodila a da nisam pošla kod doktora. Porodim se kući uveče, sama, svekar dođe ujutro i čuje plač bebe. Pita što je, ja mu kažem i nastavim da radim. On kaže - odmori snajka malo, a ja nisam imala kad, nego vazda po sto ovaca. Najteže mi je bilo kad sam sahranjivala dva sina, a lijepoga života bilo je dosta”, priča Zorka novinarki “Vijesti”.
Juče je nerado duvala svjećice na torti, jer “slatko ne valja”.
“Pršute, sira, skorupa, čašicu domaće loze ujutro, dvije i kafa, to je dobro, a ne ovo. Volite li vi ovo (tortu)?”, pitala je Zorka.
Rođena je 24. februara 1919. godine u Bajicama, u uglednoj crnogorskoj porodici Martinović. Drugo je od osmoro djece Vida i Jove rođene Marković, iz Povije nikšićke.
Do 24. godine živjela je u rodnim Bajicama. Te godine njeno srce osvojio je Milan Vrbica porijeklom iz Njeguša, koji je živio u nikšićkoj Dugi.
Sa njim je izrodila desetoro djece, četvoro sahranila. Dostojanstveno. Šestoro brinu o njoj - sin Ilija, kćerke Milka, Stana, Radmila, Mara i Nada. Tu su snahe, zetovi, unučad, praunučad, čukununučad...
Kaže da je najsrećnija kada su svi na okupu, kao juče kada su skoro svi bili tu.
“Ne mogu ih prebrojati. Oni su moja najveća radost. Imam 14 unučadi, 26 praunučadi, šest čukununučadi i sedmo je na putu. Bila sam stroga majka. Znao se red i znalo se kad se radi, kad jede, kad se spava. Ako jedno skrivi nešto sačekam ih do uveče kad polijegaju, pa onda to sredimo. Ali, samo sam najstariju kćerku jednom izbila. U karlice u koje skupljam skorup usula je brašno i miješala rukama”, priča Zorka. Milka objašnjava i kako je tada mijesila brašno u skorup, igrajući se. “U jedan krevet veliki legnemo, a ona sačeka, zaključa vrata tati i po svima. Ali, vaspitala nas je svaka joj čast. Da hoćemo mi biti i pola što je ona srećni bismo bili”, kaže Milka.
Svi se rado sjećaju života u nikšićkoj Dugi, gazdinstvu, mukotrpnom radu...
“Vazda sam voljela da dočekam ljude. Ovo sad daju ti nešto i preko vrata. Kod mene nije bilo tako, pošteni ljudi su vazda dobrodošli u naš dom. Što smo imali, a imali smo, iznijela bih pred njih. Voljela sam da pričam sa časnim i poštenim ljudima”, priča stogodišnjakinja.
Njen bratanić Dušan Martinović dodaje da je ako se za koga može reći da je “čo’jek žena” to ona.
“Što je ona imala da jede imalo je cijelo selo”, dodaje njena unuka. Baka Zorka sjeća se devojačkih dana, dio njih provela je na Sutjesci. Ratovala sa rođenom i sestrom od strica u jedinici.
“Iako je bio rat upoznala sam mnogo dobre ljude. Tito je dolazio, nije dao niko da mu kuva kafu bez ja. Ali to je bila kafa, a ne splačine kao sad što znaju da skuvaju. Tito je dobar čovjek bio, pa kako hoćete”, kaže Zorka.
Obje sestre sa kojima je ratovala ubili su Njemci, a zapalili su i njenu domovinu u Dugi.
Suprug joj je umro u 78. godini, kaže da su skladno živjeli i da su “Vrbice dobri ljudi”.
Navikla da radi od kad je rođena, kaže ni sad joj nije mrsko da skuva kafu, ali je nervira što ne živi na selu već u gradu:
“Sad slabo što mogu da radim, ali da skuvam kafu mogu i za pedesetoro. Sad da dođu i traže, skuvala bih”, kaže ona.
Kreće se bez štapa, ne voli da čeka nikoga ni da zavisi od bilo koga.
“Stalno govorim ako mi neko drži život u rukama, neka odmah pusti. Slobodno. Ne valja zavisiti ni od koga. Ponekad zovnem taksi da obiđem unučad, kćerke, zetove. Platim i voze me. Što bih čekala nekoga”, priča baka.
U Danilovgrad se doselila 1986. godine, kada se vratila iz Amerike. Preko okeana ne bi nikad više pošla.
“Niko ne treba da ide tamo. Prokleta Amerika. Još bih bila gazda u Dugu da nisam išla tamo. Tamo se nisam mogla ni najesti, izađem iz kuće, niko ni na koga ne obraća pažnju. Da mi je da unučad i praunučad što su mi ostali u Americi nagovorim da dođu. Ođe ima sve, samo treba raditi. Ima se da se radi u Crnoj Gori, ja bih sad radila sa sto godina, a ne vi mladi, nego neće. Upalim televizor i vidim one đevojke i momke mlade. Kako mogu onako?”, pita baka.
Dodaje da je za zdravu i srećnu porodicu najvažnije da je žena dobra i sposobna.
“Ako žena ne valja, ništa ne valja. Treba je zamijeniti”, kaže baka.
Srećna je što su se dvoje njeno djece - Ilija i Milka, nakon dugogodišnjeg života u Americi, vratili u Crnu Goru.
“Moj sin Ilija dobio je sina Milana nakon 30 godina braka. To je moje najmlađe unuče. Sad smo svi tu, moj drugi unuk došao je iz Amerike na rođendan, ostali su skoro svi ovdje, i srećna sam. Paze me, ništa mi ne fali, iako ne volim što živim u gradu”, kaže ona.
Starici koja vijek okuplja rod i domovinu oko sebe, juče je na rođendan došao mlađi brat sa porodicom. On ima 80 godina.
“Što si tako ostarao Pero”, pitala ga je Zorka u šali.
Šal od Mila, košulja od Zorice
Stoti rođendan Zorki je juče čestitao i predsjednik države Milo Đukanović, poklon i čestitku od njega sugrađanki je predala predsjednica Opštine Danilovgrad Zorica Kovačević.
Dok su joj čitali Đukanovićevu čestitku u kojoj piše i da je dio njegovog djetinjstva vezan za sjećanja na Zorku Vrbicu, baka je kazala da je mislila da joj je poslao neke pare.
“Volim ga, a nije mi ništa platio. Ni boračku penziju nemam. Radovan (Milov otac) je bio strašan čovjek. Kupovao je kod mene po mješinu skorupa i mješinu sira”, kaže Zorka dok blagosilja sve dobre ljude u Crnoj Gori.
Od Đukanovića na poklon je dobila svileni crnogorski šal, a od predsjednice Opštine svilenu vezenu košulju koja je dio nošnje.
Propušila ponovo u stotoj
Baka Zorka vodi uredan život. Nije joj odgovarala hrana u Americi, jer sve je slatko. Živjela je kod djece u Njujorku, Detroitu, Čikagu, Mičigenu...
“Kad sam došla tamo izađem da šetam, javim se ljudima, pitam kako su. Niko ništa. Mislila sam da niko ne priča sa mojim sinom kod kog sam došla, ali mi je onda on objasnio da je tamo tako”, priča ona.
U Americi je prvi put bila 1986. godine, a potom 1990. godine.
Ipak, Crnu Goru ne bih mijenjala ni za jedno parče zemlje.
“To je zlo tamo živjeti. Ođe sve ima ako ima ljudi”, kaže Zorka i priča kako se hranila u Crnoj Gori a kako u tuđini.
“Vazda je bila meraklija, nikad nije šteđela na hrani. Prije 26 godina probala je domaću rakiju Buda Brajkovića i od tada samo kod njih je kupuje”, kaže njena unuka Mirjana.
Baka Zorka kaže prigovaraju joj što je “počela da puši u stotoj”.
“Pušila sam ranije. Savijala. To je bilo prije 40 godina. Od tada nisam i sad sam počela da pušim, pa se ljute”, kaže Zorka.
Doktori je ne gledaju često, kaže da je to zahvaljujući zdravoj i domaćoj hrani.
Zorka goste pozvala na 110. rođendan
Da je Zorka veseljak i dobar domaćin pokazala je i juče kada je stotinjak gostiju pozdravilo gromoglasnim aplauzom. Držeći zdravicu sa čela trpeze Zorka ih je sve pozvala da se okupe na isti dan za deset godina i zajedno proslave njen 110. rođendan.
“Bog vas blagoslovio i majka božija. Sveta neđelja da vas sve sačuva i danas i svaki dan. Svi ste dobri i pošteni ljudi i milo mi vas je viđeti”, kazala je Zorka gostima.
Djeca, unučad, praunučad, kumovi, prijatelji...naručivali su joj pjesme koje je pjevao Stefan Đukanović. Prokleta je Amerika, Vila Bana... neke su zbog kojih je čistila suze sa lica, ali bi se brzo pribrala i nastavila da se veseli. Uz zvuke gusala rođendan joj je čestitao narodni guslar Spasoje Popović.
Bonus video:
