Gotovo šest i po decenija Miloje Sošić (75) iz bjelopoljskog zaseoka Dio, na međi sela Rakita i Majstorovina, pokraj rijeke Ljuboviđe i u blizini puta Ribarevine -Mojkovac, druguje sa vodenicom. Sa suprugom Marom (72) pored vodeničnog kamena Miloje je proveo gotovo čitav život, a njegova porodica, kaže, samo zahvaljujući tom poslu, nikada nije osjetila glad.
"Moj djed Milisav je davno kupio vodenicu i imanje od Maša Ljuce, koji je odselio za Anadoliju. Često sam pomagao ocu i tako zavolio mlinski kamen, čeketalo, miris brašna i šum vode koja sve to pokreće", priča Miloje.
Poslije ženidbe sa Marom , otišao je da radi u zemljoradničku zadrugu, a zatim u kombinat „Vukman Kruščić“ u Mojkovcu i bjelopoljsko Šumsko gazdinstvo.
"Teško se živjelo i moj otac je odlučio da 1946. godine obnovi potočnu vodenicu. Zbog posla u preduzećima često sam bio odsutan i breme odgovornosti da se stara i „izdržava“ porodica, tri kćerke i sin, palo je na Marina pleća. Nekada se mnogo više sijalo žito, i bilo je više pomeljara. Donosili su da melju pšenicu, ječam, raž i kukuruz iz udaljenih sela Bojišta, Jabučna, Rakite, Ravne Rijeke, Slijepač mosta, čak i iz Mojkovca i Rožaja, pa bi se često desilo da kod nas zanoće, jer zaobdan nijesu mogli sve da oposle. Vodenicom smo prehranjivali porodicu, jer od invalidske penzije nije se moglo živjeti", objašnjava Miloje.
Prije pet godina vodenicu su ponovo renovirali u prizemlju njihove dvospratnice, te regulisali kanal za njeno napajanje iz Rakitske rijeke, jer su poplave poremetile raniji vodotok.
Iako su kćerke formirale porodice, a sin izgradio dom u blizini porodične kuće, Mara tvrdi da bez vodenice ne može živjeti.
"Kada unučad dođu u goste, isključivo traže hljeb od brašna samljevenog u vodenici i ja im spremim da ponesu, da ih mine želja i da osjete ukus domaćeg proizvoda. Ne libim se da radim bilo koji kućni posao, i sve što radim, to činim iz ljubavi. Djeca se ljute, kažu da više nema potrebe za tim, ali naprosto bez moje vodenice ne mogu. Pošto se slabije sije žito, poneko još donese da samelje. Dobar glas se daleko čuje i prošle godine su čak iz Rožaja donijeli heljdu da samelju. Sada nema velike koristi od vodenice, ali radiću taj posao dok me zdravlje bude služilo", poručuje Mara.
Da upozna Nikolu Petrovića, pa da umre
Miloje je nedavno na kuću-vodenicu postavio mermernu ploču sa nazivom Ulica kralja Nikole i po sinu nađenuo Vodenica vila Rašova. Objašnjava da su se njegovi preci borili i ginuli u vojsci kralja Nikole.
"Nikola je bio vladar nad vladarima i o njegovom čojstvu suvišno je govoriti. Prađed Milovan je poginuo na Čevu i na neki način nastojim da se odužim kralju koji je odlikovao moga đeda Milisava zlatnim krstom i medaljom Obilića. Milisav je bio oficir kraljeve vojske, a hrabrost je iskazao u bici kod Mojkovca", priča Miloje. Kaže da su komšije i mještani MZ Ravna Rijeka, kojoj gravitira 11 sela, sa odobravanjem prihvatile njegovu ideju da „ulica“ u kojoj žive nosi naziv kralja Nikole.
"Postojeći mermerni natpis je privremeno postavljen, pošto namjeravam da postavim drugi još izraženiji i bogatiji. Kuća je na raskrsnici puteva koji vode prema Bjelasici, Rakiti i okolnim selima i svaki putnik dobronamjernik je rado prihvaćen i ugošćen. Želja mi je da upoznam princa Nikolu Petrovića i onda ne žalim da umrem", zaključuje Sošić.
Bonus video:
