Brojke i proračune zamijenila kistom

Ivana Milić iz Podgorice diplomirala je ekonomiju i oprobala se u kancelarijskom poslu više od godinu dana. U tom periodu na pauzama je nosila skečbuk i počela da crta. Smatra da je nezadovoljstvo tim poslom navelo da se vrati svojoj ljubavi iz djetinjstva, slikarstvu. Nakon isticanja ugovora odlučila je da se u potpunosti posveti umjetnosti i ulaganju u sebe. Savjetovali su je da nađe stalni posao, a da joj slikarstvo bude hobi.

“Ljudi u našoj sredini vole da im se napišu pravila zato što ne žele da preuzmu odgovornost, ne odgovara im da postoje individualci koji imaju kritičko razmišljanje. Ovo je nešto o čemu čovjek razmišlja 24 sata, kad radiš nešto što voliš radiš sa voljom. Pravim priču koja nema veze sa ekonomijom, ni sa akademijom, ali ima veze sa ljudima. To je i cilj svih radionica koje držim, prvo da sebe edukujem i da naučim o tome, a onda da mogu da pomognem i drugima”, ističe Milić.

Posebno je zainteresovana za intuitivno slikanje i art terapiju, vjeruje da ljudi na kreativan način mogu da se oslobode negativnih emocija, jer kombinacija boja na slici ukazuje na unutrašnje stanje čovjeka. Svoj atelje zamišlja kao mjesto gdje ne postoje predrasude, nije potrebno nikakvo slikarsko iskustvo, nema ocjenjivanja. Podržava različitosti i kaže kako nije dobro da svi razmišljamo isto. Poenta njenih radionica je ohrabrivanje individua, i ne samo da savladaju tehniku već i da imaju osjećaj pripadnosti, da se osjećaju kao kod kuće.

“Kad sam objavila radionice za žene bilo je puno interesovanja, jer ženama trebaju takve aktivnosti, da pobjegnu od svakodnevnih obaveza. Ženama treba bijeg od stresa, poslovnih i kućnih obaveza, mjesto za odušak, vrijeme koje će da posvete samo sebi. I zbog toga im treba nešto drugačije, i posmatram to sa aspekta šta bih ja željela za sebe i potrudila sam se da moj atelje bude udoban i pristupačan. Hoću da žene koje izađu sa moje radionice osjete promjenu. Želja mi je da žena ženi bude drug nakon radionica. Trudim se da stavim fokus na pozitivne i kvalitetne stvari. Na radionici izaberem jedan termin i dam slobodu učesnicama da crtaju ono na šta ih ta riječ asocira, i rezultat je bio odličan. Svaki crtež je imao drugačiju viziju i bio poseban na svoj način. Obećala sam da ću sa učesnicama radionica jednog dana organizpvati zajedničku izložbu, na kojoj će biti crteži svih jer im treba ohrabrenje i da vide da su uradili nešto zaista vrijedno”, objašnjava Milić.

Takođe, Ivana Milić radi i sa “malim kreativcima”, kako naziva djecu sa svojih radionica. Volontiranjem u različitim udruženjima je naučila kako da svoj rad prilagodi i najmlađima. Djeca koja dolaze na radionice su potpuno različita. Želi da ih motiviše, da probudi kod njih nešto za šta će htjeti da se bore, jer oni odmalena ispoljavaju svoje ambicije i snove.

Prilikom organizovanja trudi se da uključi novitete kako u tematici, tako i u samom mjestu održavanja svojih radionica. Povratna energija koju dobija zadovoljstvom svojih učesnika u stvaranju daje joj podstrek za nove ideje i ljude koji bi mogli biti gostujući predavači.

“Ne razumijem umjetnike koji ljubomorno čuvaju svoj talenat, i ne žele da ga prenesu nekome. Smatram da mi je talenat dat da bih drugim ljudima pomogla da prenesu ono što zamisle. Inspiracija su mi žene (neiscrpan izvor), ljubav, emocije, energija, ljudi, okolina, mada inspiracija se i ne traži, ona sama dolazi, sve se spontano dešava”, zaključuje Milić.