Uprkos nedostaku novca, stručnog kadra, mehanizacije i alata, građevinski poduhvati u Crnoj Gori početkom prošlog vijeka relizovani su jednostavnije nego danas.
Sudeći prema arhivskim izvorima, rijetko su “probijani rokovi“, ali i premašivane prvobitno planirane sume novca za izgradnju. Stroge kazne bile su predviđene za nekvaliteno izvođenje radova, ali i projektantske propuste, a graditeljima je država tražila brojne garancije..
Za mišljenje mještana, Vlada je imala sluha, pa su i projekti i lokacije mijenjani prema njihovim savjetima. Početkom 20. vijeka, priča kolašinski hroničar i publicista Branislav Jeknić, država je započela jedan od najvećih građevinskih poduhvata u svojoj dotadašnjoj istoriji - izgradnju kolskog puta od Podgorice do Kolašina. Poseban izazov za graditelje bila je izgradnja mostova na Bioču pod Gradinom, Nožicama, Opasanici, Hanu Garančića, Pajkovom viru, Crnom valu i Mateševu.
“Crna Gora je morala riješiti brojne probleme koje je ovako veliki investicioni projekat nosio sa sobom. Eksproprijacija i štete koje su nastajale tokom gradnje na privatnim imanjima dovodile su do čestih davija (tužbi), koje su rešavale komisije sa Cetinja i lokalni sudovi. Nedostatak inžinjera, kvalitetnih majstora, nastojnika gradnje, ipak, nijesu pokolebali Vladu da taj projekat završi u predviđenom roku”, kaže Jeknić.
Jedan od najljepših mostova u kolašinskom kraju bio je na rijeci Drckoj, kod Mateševa, ujedno i raskrsnica puteva i veza Kolašina sa Podgoricom i Andrijevicom. Tom projektu posvećena je posebna pažnja, pa je krajem maja 1906. državna vlast poslala u Kolašin inžinjere Marka Kusovca i Miloša Lepetića. Oni su bili zadužni za organizaciju svih poslova oko izgradnje mostova na Tari - kod Mateševa, pod Babljom stijenom i na Skrbuši.
Na državi i neimarima je bilo i rješenje dileme da li da se gradi jedan most na ušću Drcke u Taru, ili pak dva - jedan na Tari na Crnom valu i drugi na rijeci Drckoj kod Mateševa.
Iz dopisa koji je Vule Tomović, u ime mještana, posalo tadašnjem ministru Andriji Radoviću, vidi se koliko su Kolašinci u to vrijeme vodili računa i imali ambiciju da utiču na državne graditeljske projekte. Riječ mještana se poštovala, pa je pred njihovim procjenama koje su se odnosile na lokaciju i projekat ustuknula i “struka“.
“Ako se most načini na sastavku Tare i Drcke, stanovnici između rijeka ostaju vječito u zatočenje. Stubovi na sastavku nemaju sigurnosti u slučaju poplave, strmenitost rijeka razdire veliku dubinu i poseže strahovitu visinu, što to u gornjem toku rijeke ne biva. Stubove je teško u kvadru napraviti prema obiju rijeka, jer će vječito jedna rijeka udarati stub sa strane. Najponiznije molim, u ime naroda i u interesu ekonomije, da se ponovo i tačno ispita gdje je jeftinije i sigurnije mjesto za most”, napisao je Tomović ministru.
Žalbu i predlog Tomovića ministar je uzeo u razmatranje i zatražio mišljenje od inžinjera Lepetića i Kusovaca, kao i od Oblasnog upravitelja Jova Martinovića. Na kraju je usaglašeno da “načini most na pet okana po 16 metara“, po novom projektu i na novoj lokaciji.
“Interesantan je podatak da je za izgradnju ovog mosta potrošeno samo 600 kilograma cementa i nekoliko malih buradi katrana utrošenih za zaštitu drvenarije na mostu. Od mehnizacije su korištene jedne ‘makare’ za podizanje krša na visinu. Potrebni alat za izgradnju puteva i mostova obezbjeđivala je Vlada, koji je ustupala preduzimačima gradnje. Dio poslova na izgradnji puta vlada je ustupala preduzimačima na javnim licitacijama, a dio poslova je pogađan pod dnevnicu ako je bilo povoljnije, ili ako je trebalo obezbijediti zaradu za najsiromašnije podanike”, priča Jeknić.
Na licitaciji je najbolju ponudu za zidarske radove mosta na Mateševu ponudio Jovo Tomašević - “59 kruna po jednom klafteru“.
Ministarstvo je u svom dopisu od 18. juna tražilo još nižu cijene i dodatne garancije.
“Ako Tomašević ima dovoljno garancije možete mu ustupiti izradu mosta na Drcku, ali za kruna 55 klafter i naka odma otpočne. Javite je li pristao”, poručio je ministar.
Tomašević je prihvatio cijenu koju je država ponudila, a iz jednog tadašnjeg dokumenta vidi se da je angažovao “12 majstora na zidanju, 20 argata koji su radili na đeljanju krša i 10 radnika koji su bili angažovani na vađenju krša“.
Za izgradnju mosta na Mateševu sprovedene su još dvije javne licitacije. Jedna se odnosila na sječu šume, a druga na izradu drvenarije za mostove.
Pri potpisivanju ugovora sa Radojem Toškovim Rakočevićem, koji je dao najbolju ponudu za izradu drvenarije, ministarsvo je tražilo “sigurnu garanciju i da na svaki način izvrši predaju drvenarije na vrijeme, da se ušljed njega ne odocni izrada mostova“.
Javna licitacija za nabavku drvne građe i prinošenje teških i dugačkih greda, objedinjena je za mostove na Mateševu, Babljoj gredi i Skrbuši.
Kako se na oglas za prenos građe za mostove nije javio niko od preduzimača, vlast je dolučila da angažuju vojsku da te poslove završi.
Brigadir sakupio mobu, država poslala 50 litara rakije
Zbog odluke vlasti da u radovima učestvuje vojska, došlo je do pobune vojnika Mateševskog bataljona koji su odbili da rade.
Pošto je 1906. godni kuluk bio smanjen sa 10 na 6 dana i ostavljena mogućnost da ko neće da radi može da plati šest kruna, narod se sve više orijentisao na plaćanje, a sve je bilo manje onih koji su išli na rad.
Pobuna je izbila u Donjomoračkom bataljonu, a u odbijanju da rade pridružili su se i vojnici Mateševskog bataljona. U jednoj depeši vojnici pišu: “Komandir nas primorava, kao da nemamo prava i zakona, a ne gleda kako smo nuždeni i u siromaštini, koja nas ćera po svijetu“.
“Iz jednog dokumenta koji su uputili trgovci, braća Marić, koji se odnosi na most pod Babljom gredom, a vjerovatno i za Mateševo, vidimo da je problem oko privlačenja greda riješio brigadir Jovo Martinović. On je sakupio mobu koja je grede dovukla, a obaveza države je bila da pošalje 50 litara rakije za one koji su završili posao”.
Bonus video:
