Profesora istorije iz Francuske Džeremija Denver Lešartra, zanimalo je kakvi su Balkanci zapravo, jer sve što je znao o malim državama u ovom (zaturenom i uvijek problematičnom) dijelu Evrope jeste da su neke od njih međusobno ratovale. Nakon što je čuo utiske iz Sarajeva od svoje prijateljice i sam se odlučio da posjeti Bosnu i Hercegovinu, kao i par okolnih država.
“Odlučio sam da posjetim Balkan prije dva mjeseca. Ja sam iz Francuske, ali živim u Danskoj i moram primijetiti da je problem obje zemlje to što ne znamo ništa o Balkanu osim što smo čuli za rat u Bosni, pa ipak ni o ratu ne znamo mnogo, zapravo skoro ništa. Meni je to vrlo bitno da spomenem jer sam ja profesor istorije. Učim studente o tome, a to nije ni jedna lekcija u našim udžbenicima, pa ipak, to je rat koji se desio samo pola vijeka nakon Drugog svjetskog rata i pred sami ulazak u novi milenijum... Želio sam da osjetim ljude ovdje i da svojim studentima prenesem nešto od toga. Želio sam da nadogradim svoje znanje o onome što se desilo ovdje. Za Crnu Goru sam, na primjer, znao da je mala država i da je postala jedna od poznatijih turističkih destinacija, a o Hrvatskoj sam znao samo to da je članica Evropske unije. Bosna i Srbija su mi poznate jedino po ratu. Uz sve to, kako sam profesor istorije, i ja sam se zainteresovao za dešavanja ovdje, za prošlost, jer je Balkan oduvijek bio pod raznim uticajima - od Rimljana, Turaka, pa i tokom ovog građanskog rata koji se desio bilo je nekih uticaja tada ili kasnije. Osim toga što mogu povezati sa svojim poslom zainteresovao sam se i za države i narod uopšte. Čuo sam od jedne prijateljice da je Sarajevo prelijepo, pa sam odlučio da napravim turu ove godine i nijesam zažalio”, počinje Džeremi razgovor za “Magazin”.
Prvo je stigao u Sloveniju, gdje je odmah nakon granice osjetio razliku u mentalitetu i kulturi koja je, kaže on, za Francuze posebno važna.
“Ljubljana mi se veoma dopala. Sve tamo mi je izgledalo prelijepo, a prvi i posebni utisak na mene ostavio je jezik. Taj slovenski jezik veoma specifično zvuči, makar meni koji sam iz Francuske. Osjeti se da je drugačije i da ste prešli granicu, iako ni u Evropi ne govore svi isto, ali nekako se osjeti”, priča on i nastavlja:
“Put sam nastavio ka Zagrebu za koji mislim da je jedno ludo mjesto koje i te kako vrijedi posjetiti. Grad je prelijep, živ je, pun ljudi, ali isto tako nikada ne bih rekao da je dio Balkana. Zato, kada sam stigao u Sarajevo znao sam odmah da ću osjetiti sve zbog čega sam došao. Sarajevo je prelijep grad koji odiše balkanskom i slovenskom kulturom. U Sarajevu sam uživao od prvog trenutka. Zavolio sam Sarajevo! To je poseban grad - taj neki duh koji se osjeti, drugačija muzika, hrana, ljudi, ljubaznost, sve me je u Sarajevu kupilo”, opisuje Francuz sa oduševljenjem.
Da je Sarajevo bilo “srce Juge” osjeća se i danas, izgleda, ali teško je zanemariti kroz šta je grad prošao, šta su ljudi proživjeli i šta im je danas ostalo od svega. Ipak, mladi profesor istorije je uživao u ovom gradu.
“Znate, najluđe je to što je grad bio uništen. Gotovo tri godine je Sarajevo bilo pod opsadom, a i mimo toga ljudi su ratovali, svašta se dešavalo, mnogo je onih koji su ostali potpuno sami... Iz tih razloga još više cijenim to što vam se ljudi u Sarajevu danas nasmiješe u prolazu, razgovaraju sa vama, preporučuju vam restorane i kafane, slušaju interesantnu muziku koja je drugačija u odnosu na ono što se u svijetu sluša. Boravio sam kod jedne porodice tokom vremena u Sarajevu tako da sam imao priliku i da bliže upoznam neke ljude. Oduševljen sam. Pored svega toga, moram istaći i da sam primijetio da su ljudi tamo veoma kreativni. Posjetio sam mnogo manjih galerija i muzeja, razgovarao sam sa stanovnicima i sa turistima, svi imaju isti osjećaj. Sarajlije su veoma dobri domaćini, a osim toga i velike meraklije, pa sam tako i ja uživao u rakiji, plesu, igri...”, kaže Džeremi i dodaje da je posebno oduševljen muzikom (narodnom) koja tjera čovjeka da igra.
Naravno, ni burek i jogurt nijesu prošli nezapaženo, a ni rakija... Ipak, ono što nosi sa sobom je ljubaznost i širokogrudost ljudi.
Preko Trebinja je stigao i do Crne Gore, do Nikšića. Primijetio je da je naša mala država drugačija i da se razlikuje od Bosne i Hercegovine, no nije znao da objasni na koji tačno način...
“Crna Gora je na neki način drugačija... Recimo, Nikšić je lijep, ali mi se i nije toliko svidio, a i osjeća se neka posebna i čudna energija. Posjetio sam jezero Krupac koje mi se veoma dopalo. Kupao sam se. Nijesam znao da je to vještačko jezero, nijesam imao taj osjećaj. A vidio sam i stari grad, odnosno tvrđavu. Ona je zaista prelijepa! Znate, teško je da vam se bilo koji grad svidi nakon što posjetite Sarajevo, a nakon njega Trebinje. Trebinje je najljepši grad koji sam vidio. Planiram da se vratim u Trebinje sljedeće godine na ljeto i da volontiram u hostelu ili bilo gdje, samo da bih boravio tamo”, priča mladi profesor istorije.
On nastavlja da dijeli svoje impresije i zapažanja ističući da su mu posebno krale pažnju životinje po ulici. Žao kada bilo gdje vidi toliko pasa lutalica koliko ih je ovdje vidio, kaže on.
“Previše je pasa lutalica. Ja volim životinje, posebno pse i žao mi ih je. Smatram da je to jedan od velikih problema u ovoj državi, jer sam stekao utisak da se o njima ne brine”, stidljivo kaže Džeremi.
On se prepustio i u posmatranje stanovnika, pa mu je čudno to što je kod nas, kako kaže, teže uspostaviti “eye contact” na ulici ili se prosto osmjehnuti u prolazu, već su ljudi, iznenađujuće, u žurbi i često namrgođeni ili samo ozbiljni.
“Primijetio sam i da se ljudi ne smiju često. Mislim na to da je ovdje teško da ćete naići na nekoga na ulici ili supermarketu ko će vam uzvratiti osmijeh. Sa druge strane, sviđa mi se to što vidim da ima mnogo različitih ljudi ovdje. Crna Gora zaista izgleda kao država svih nacija, vjera, izmiješana je, rekao bih... Mogu da primijetim veoma tamnopute stanovnike koji liče na Grke i Italijane, ima i onih koji su toliko svijetle puti da izgledaju kao Rusi ili Skandinavci, mnogo je onih za koje nikada ne biste rekli da su Crnogorci, a neke ne biste nazvali ni Balkancima... Interesantno je posmatrati ljude ovdje. To volim da radim”, ističe ra Lešartr, koji je ranije, nakon Francuske i prije Danske, živio u Bangladešu i Kini.
Malim autobusom sa svega dvadesetak sjedišta (a u koji je stalo više od 30 ljudi) i sa klimom koja ne radi, Lešartr se zaputio ka Kotoru. Razmišlja da pođe i na Žabljak, kao i na rafting Tarom ili se uputi ka kanjonu Nevidio, ali to mu već izgleda skupo, jer “neke stvari su ovdje iznenađujuće skupe u odnosu na ponudu ili druge cijene”, primjećuje on.
Za opšti utisak, onaj najupečatljiviji i najpozitivniji, zaslužna je priroda Crne Gore. Francuz poručuje vladi i građanima da se potrude da je sačuvaju, jer je upravo priroda najveće blago kojim Crna Gora raspolaže.
“Ovdje mi izgleda prilično čisto, a priroda je prelijepa. Oduševljen sam kako se planine vide u daljini u kom god gradu bili. Znam da imate prelijepa jezera i mnogo različitih rijeka. Nažalost, neki lokalci su mi rekli da vaša vlada planira da gradi male hidroelektrane, što mislim da je pogrešno. Struju je pametnije dobiti iz solarnih panela, oni su i održivi i isplativi. Ako jednom uništite rijeku ona se nikada ne može vratiti. A rijeke su vaša budućnost i blago cijele planete. Rijeke su vrednije nego što mislite. Razumijem da vam je potrebna električna energija, ali sam vidio da je ovo veoma sunčana zemlja, pa zato mislim da bi bilo bolje usmjeriti pažnju na solarne panele umjesto na cijevi za rijeke. To je, uostalom, i ekološko, a i ekonomski održivo, rješenje”, zaključuje Lešartr.
Svi su ovdje mnogo propatili
Prijateljica i koleginica Džeremija Denvera Lešartra, takođe profesorica istorije, Layi Tho takođe je proputovala Balkan. Jednom sama, a ovaj put sa njim. Njen zaključak je samo jedan - svi su ovdje propatili.
“Prije nego što sam krenula na put, o Balkanu sam znala samo malo istorije koju sam učila, a znala sam i ponešto iz priča mojih bake i djede koji su iz Hrvatske, a koji su pobjegli tokom Drugog svjetskog rata. Oni su mi pričali o Italijanima, ali i o ratu koji je došao kasnije. Čula sam dosta priča o odnosima Srba i Hrvata, ali sve je to bilo iz hrvatske perspektive. Ljudi ovdje mnogo pričaju o tome što su proživjeli. Moja želja je bila da obiđem Balkan i saznam ponešto o svačijem pogledu na sve što se izdešavalo. Posjetila sam svaki muzej, kupila sam mnogo lokalnih knjiga, razgovarala sa mnogo domaćih ljudi, pa i sa drugim turistima... Zaključak je samo jedan - Svi su ovdje mnogo propatili”, kaže ona.
Bonus video:
