Kada je Nikšićaninu Vladu Kaleziću 2009. godine umrla supruga Ana koja je tada imala nepunih 29 godina, ostao je sam sa četvoro djece. Iako je, kako kaže, teško biti djeci i majka i otac, trudio se da im pomogne da njihovo odrastanje bude što bezbolnije. Ovih dana komšinica ga je nagovorila da se obrati za pomoć Banci hrane jer sa 185 eura, koliko primaju socijalne pomoći, teško da mogu da se primaknu čak i onoj Monstatovoj računici od dva eura dnevno.
„Posle ženine smrti, koja se nije probudila nakon operacije, prvo pola godine ljudi su dolazili da pomažu. Kada su vidjeli da sam naučio da kuvam, presvlačim djecu, radim sve po kući, nisu više dolazili. Samo je tašta iz Srbije dolazila da pomogne, ali se i ona, dvije godine nakon kćerkine smrti, razboljela i umrla od tuge“, priča Kalezić za „Vijesti“.
U Željezari je radio 13.godina, zatim po primorju, gdje je upoznao suprugu, privatnim preduzećima, snalazio se kako zna i umije.
„Obraćao sam se na mnoge adrese tražeći neki posao, ali nijesam uspio u tome. Radio sam dok sam mogao za dnevnice,ali ni to više ne mogu. Ubilo me je sve ovo, razbolio sam se, dobio sam šećer i primam insulin, imam okoštavanje koljena“, priča ovaj pedesetdvogodišnjak koji sa djecom živi u roditeljskom stanu.
Kćerke su srednjoškolci – najstarija ima 18 godina, srednja je godinu mlađa i najmlađa ima 15 godina. Sin ima deset godina i baz majke je ostao kada je imao godinu i četiri mjeseca.
„Nužda me natjerala da se obratim za pomoć. Potpuno razumijem moju djecu koja ne žele ni da se fotografišu ni da im se imena pominju. Sramota ih je. Ljetos su kćerke radile na primorje, zaradile za knjige, obukli se, tako da o tome nijesam morao da vodim računa. Sin od Socijalnog dobija knjige“.
Iako im novca fali, duha im ne fali. Zna da se našali da su kćerke prezadovoljne njegovim kulinarskim sposobnostima, a on nekako uspijeva da od ničega stvori nešto.
„Provlačimo se kako znamo i umijemo, pomažu nam i komšije. Ne treba meni novac, meni je dovoljno da imam hrane, da imam šta da im spremim. Kćerkama ne dam da spremaju, imaju one da uče, a ja ionako samo to radim. Imaće one kada da spremaju, najbolje mi pomažu što dobro uče. Najviše me obraduju kada kažu da su razred završili sa odličnim uspjehom“.
Šali se da je po cijeli dan oko šporeta (električnog, jer su ove zime 'ostali' bez šporeta na drva) i da vikendom sebi da oduška pa prošeta malo kod kumova i prijatelja, čisto da izađe iz kuće.
„Nadam se da će kćerka upisati fakultet. Potrudiću se da joj to omogućim kako znam i umijem. Malo im teško pada što kada društvo ide na izlete njih i ne zovu jer znaju da nemaju novca“.
Potrudi se i da oblježi svaki njihov rođendan, a za kćerkino punoljetstvo je pozvao desetak rođaka i prijatelja. Tih dana je uspio da od jednog preduzeća dobije novčanu pomoć i novac je dao kćerci da kupi nešto hrane i pića.
„Bila je sva srećna. Sada mlađa pita hoćemo li i njeno punoljetsvo na taj način proslaviti. Obećao sam da hoću pa ne znam šta da bude. Od novca koji dobijem od Socijalnog djeca imaju da jedu neko vrijeme a onda su više gladni nego siti. Bitno mi je samo da nekako izguram da oni škole završe, a onda će sve lakše biti. Zaposliće se, biće nam svima drugačije“.
Priznaje da komunalije ne plaća, da mu struju „svako malo gase“ jer duguje blizu tri hiljade eura, ali da u tom pogledu ništa ne može da uradi.
„Ne treba meni novac, ne tražim ja ništa, samo da imamo hrane da izguramo mjesec. Jednom prilikom sam se obratio predsjedniku opštine i objasnio čitavu situaciju. Nakon toga sam dobio odgovor da nijesu u mogućnosti da mi pomognu da renoviram kuću. Eto, koliko su moj zahtjev čitali. A ja sam samo tražio pomoć za hranu. Prethodni predsjednik me tri mjeseca 'motao' i obećavao da će mi naći posao. Išao sam kod njega svaki drugi dan da bi mi na kraju rekao da ne može da me zaposli“.
Svi koji žele pomoći mogu se obratiti Banci hrane, ili uplatiti novac na ime Vlado Kalezić, kod Prve banke.
Žiro račun je 535-0100200065047-86
Bonus video:
