“Neću više da budem sam, hoću da imam druga”, molio je roditelje Nikšićanin Željko Mrvošević koji je tada imao nepuno sedam godina. Bilo je to u ljeto 1970. kada je u nikšićko naselje Humci stigla grupa socijalnih radnika sa nekoliko mališana bez roditeljskog staranja koje je trebalo smjestiti u hraniteljske porodice. Među golobradim dječacima bio je i jedan Nenad, nekoliko mjeseci mlađi od Željka. Njega je Mrvošević izabrao za druga, kasnije brata. Ili je to “biranje” bilo uzajamno. Tek, Stanai Branko Mrvošević morali su da odluče.
“Zbog zdravstvenih problema koje sam imala nijesmo mogli više da imamo djece. Zbunjeni Željkovom idejom, ali i upornošću, pitali smo se šta da radimo. Branko je odluku prepustio meni. Željkova sreća, naša ljubav prema djeci i dječak koji je tražio toplinu doma, bili su više nego dovoljni razlozi da odlučimo da Nenad postane član naše porodice”, prisjeća se teta Stana tog ljeta kada je njihova porodica postala bogatija za još jednog člana.
Ni ona ni, sada pokojni, Branko nijesu ni slutili da će njihova porodica nastaviti da se širi. Dva mjeseca kasnije socijalni radnici su im doveli i šestogodišnjeg Miloja. Ali, samo na nekoliko dana.
„Zamolili su me da Miloja pričuvam nekoliko dana dok se žena, kod koje je bio smješten, ne oporavi i izađe iz bolnice. To nekoliko dana, potrajalo je skoro mjesec. Kada su socijalni radnici došli za njega u kući je nastao plač. Njih trojica zagrljeni počeli su da plaču i mole da ih ne razdvajamo. Tada je Branko kazao: ‘Ti si odlučila za Nenada, ja ću za Miloja. Iz ove kuće neće nigdje. Kada ima za njih dvojicu, biće i za trećeg’. I tako dobismo još jednog sina“, priča teta Stana koja je na Božić „ušla u 80. godinu“.
Nije još, kaže, bilo teško da ih podiže. Sva trojica su bila dobra djeca, a ako bi se desilo da ponekad vikne na njih, Branko bi odmah stao u njihovu odbranu.
“Branko je bio sa njima kao drug i uvijek im je u svemu popuštao. Zato sam ja morala da budem stroga. I Branko i ja željeli smo samo jedno – da ih izvedemo na pravi put. I uspjeli smo u tome. Sva trojica su postali dobri ljudi”, ne bez ponosa ističe ona.
Nenadu pomogla da pobijedi prošlost
Zajedno su odbolovali sve boli. Lakše je bilo svima da zajedno podijele i tugu i sreću, da Nenadu i Miloju pomognu da tužne priče imaju srećan kraj.
“Nenadova majka ostala je trudna sa momkom sa kojim se zabavljala. Posvađala se sa njim i on nije želio da se pomire. Ubrzo je dobio poziv za vojsku i ona ga je molila da se vide kako bi se pozdravila s njim. Pristao je i u momentu kada joj je prilazio izvadila je pištolj i ubila ga. Nenad je rođen u Dječjem domu ‘Mladost’ u Bijeloj i tamo je proveo šest i po godina. Nosio je majčino prezime”. Kada je njegova majka izašla iz zatvora, iako joj je Socijalno obezbijedilo posao i stan, nije željela da ga uzme kod sebe. Sa momkom koga je upoznala u zatvoru nekoliko puta je došla kod Mrvoševića da vidi Nenada. Nekoliko godina kasnije čovjek sa kojim je živjela ju je ubio.
“Bili su to dani tuge i bola, neprospavanih noći, Nenadovih suza i dugih razgovora sa njim. Dala sam sve od sebe da mu, kako znam i umijem, pomognem da prebrodi teške momente. Imao je tada samo 12.godina”. Iako još uvijek dijete Nenad je tada odlučio da promijeni prezime.
“Pitao me može li da uzme očevo prezime. Tada kreće nova borba. Iako njegovi stričevi nijesu željeli da Nenad nosi njihovo prezime, odlučila sam da se tako lako ne predam. Nakon mnogo molbi i razgovora uspjela sam da ih ubijedim da upoznaju Nenada. Željela sam samo da ga vide ubjeđena da će, kada ga upoznaju, pristati da on nosi njihovo prezime. To se i dogodilo. Nenad je bio njihova kopija. Sa novim prezimenom Nenadu se vratio osmijeh. Sve je tada krenulo nabolje. Maštao je, kovao planove, živio”.
Nakon završene srednje škole Željko i Nenad odlučuju da upišu Vojnu akademiju u Zagrebu. Pravila su nalagala da iz jedne kuće ne mogu biti primljena dva pitomca.
“Odlučila sam da pošaljem Nenada koji je želio da ode iz Nikšića, da pobjegne od prošlosti. Rekla sam Željku da će se on lakše snaći, da me shvati i podrži u odluci da Nenada pošaljemo u Zagreb. Tako je i bilo. Potpisala sam da ću, u slučaju da Nenad izgubi godinu ili napusti školovanje, sve troškove platiti. Znala sam da se to neće dogoditi jer moj Nenad je uvijek bio odgovoran i spreman da ispuni obećanje. Postao je inženjer telekomunikacija. Sada živi u Srbiji, oženjen je, ima djecu, srećan je i uspješan. Uspio je da se dodatno školuje i sada radi kao novinar”.
Povremeno se, kaže, čuju preko telefona. Ne zaboravlja da joj čestita Novu godinu. Kada joj je suprug iznenada umro Nenad je, kaže, takav govor održao da su svi plakali.Kada Stana uzme stvar u svoje ruke, i majku je moguće pronaći
Miloje je kod Mrvoševića ostao dvije godine manje od Nenada. Teta Stana, kako su je zvala oba dječaka, za njih je bila svemoguća. Zato je Miloje zamolio da mu ispuni san i da mu pronađe majku. A Stana ne bi bila to što jeste kada ne bi pokušala da u plastu sijena pronađe iglu.
“Neizvjesna je ta potraga bila, ali Miloje je često govorio da bi bio najsrećniji dječak na svijetu da može da nađe majku. To mi je i dalo snage da ne odustanem od potrage i da uspijem da je pronađem u jednom primorskom gradu.
Kazala je socijalnim radnicima da je sina dala u dom jer nije mogla da ga izdržava, da ga je jedno vrijeme posjećivala i nosila mu poklone i da se desilo da je izgubila kontakt sa njim. Kazala im je i da godinama traga za Milojem i da bi sve dala samo da može još jednom da ga zagrli”, priča teta Stana.
Socijalni radnici su joj ispričali da njen sin živi u Nikšiću, da ima ono najvažnije što je djetetu potrebno – ljubav i pažnju i da, ako hoće, može da ga posjeti. Dogovoren je susret sa Milojem koji su svi sa zebnjom čekali. Mrvoševići posebno jer nijesu željeli da Miloje pati, a nijesu znali šta susret nosi.
“Kao da je juče bilo. Miloje je bio nervozan, stalno je istrčavao napolje i čekao dolazak majke. Kada je vidio potrčao joj je u zagrljaj i povikao – ‘Majko, došla si’. A onda hiljadu i jedno pitanje – zašto ga je ostavila, je li ga tražila, da li ga voli, hoće li ga povesti sa sobom ili ponovo ostaviti. Svi smo plakali. Obećala je da će ga povesti čim dobije stan i bolji posao, a da će ga do tada često posjećivati. Tako je i uradila. Nakon deset godina Miloje je otišao iz naše kuće.
Imao je tada 16 godina. Bili smo tužni što odlazi, ali i srećni što je sa majkom”. Miloje je završio srednju školu, bavi se ugostiteljstvom, oženio se, ima djecu.
Zbog snahe i italijanski jezik naučila
Željko je od rođenja volio muziku. Stana često u šali kaže da je od rođenja u kući donosio novac.
“Branko je bio jedinac u devet domova i kada se Željko rodio svi su dolazili na čestitku. Završio je muzičku školu i svirao harmoniku. Bio je dijete kada su ljudi dolazili i molili da im Željko svira na veselju, bilo da je u pitanju svadba, rođenje djeteta ili ispraćaj u vojsku”.
Kasnije se opredijelio za klavijature i svirao u grupi “Osma sila”. Više od tri decenije živi u Italiji, u Trevizu. I dalje se bavi muzikom. Oženjen je Italijankom Antonelom sa kojom ima troje djece – Matiju, Martinu i Nikolu. Makar dva puta godišnje dođe u rodni Nikšić, a i Stana ide za Italiju. Dobra joj je, kaže snaha, i srećna je što je Željko našao tako divnu ženu i što ima izuzetnu djecu.
“Sve sam govorila, ako sam išta dobro uradila, neka mi Bog to vrati kod Željka. I vratio je. Nijesam dozvolila da mi jezik bude prepreka pa da ne mogu sa snahom i unucima da pričam. Zašto da mi neko prevodi. Završila sam kurs italijanskog jezika, a ako se desi da nešto ne znam rečnik je tu da mi pomogne”.
Nikada se Stana nije pokajala što su Branko i ona vrata svoga doma otvorili Nenadu i Miloju. I danas bi, kaže, isto uradila.
“Nijesam navikla na samoću, tako da mi ona danas teško pada. Bila sam veoma aktivna sa mojim veteranima, svuda sam išla, učestvovala na raznim takmičenjima. Nažalost, operisala sam kuk i sada ne mogu da budem tako aktivna. Čak mi i po kući teško bude da radim. Ali, ne žalim se. Neka Bog svima podari onoliko ljubavi i sreće koliko sam ja imala podižući moje dječake.
Rođena u košuljici
Iako je rođena na Božić roditelji su joj dali ime Stana.
“Prvo sam dijete, a eto, roditelji su mi dali ime Stana da bi se stalo sa rađanjem ženske djece. Nije im to pošlo za rukom. Posle mene rođene su još tri kćerke”, sa osmijehom kaže Stana.
Za sebe kaže da je srećna osoba i da joj se ostvarilo sve što je poželjela.
“Rođena sam u košuljici i valjda mi je samim rođenjem predodređeno da mi se ispuni sve što poželim. Završila sam četiri razreda osnovne škole, a onda sam upisala večernju školu gdje sam završila još četiri razreda. Tamo sam i upoznala Branka. Mlada sam bila kada je počela da se pravi zgrada Nikšićke banke. Pomislila sam kako bi dobro bilo da tamo počnem da radim. Prva sam predala molbu i primljena u banku, gdje sam i penziju dočekala”.
Bonus video:
