Rušenjem nekadašnje Ciglane, koja je privatizovana 2005. godine, zadat je posljednji udarac nekadašnjoj jedinoj fabrici opekarskih proizvoda u Crnoj Gori. Da ironija bude veća, država danas uvozi godišnje opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura.
Prema riječima bivšeg sindikalnog lidera Ciglane Veselina Radičevića, od skoro 60 zaposlenih prije privatizacije, njih 10 više nije među živima, a svi ostali u jako teškoj situaciji i narušenog zdravlja. On posebno izdvaja slučaj četrdesetogogodišnjeg Z.K., koji je, kada je prije osam godina ostao bez posla u beranskoj ciglani, izvršio samoubistvo, ne izdržavši pritisak socijalne bijede u kojoj se našao. On je samo mjesec prije toga javno, putem medija, ponudio na prodaju bubreg, ali niko njegov vapaj nije ozbiljno shvatio.
„Znao sam ga odlično. Nikada to ne bi uradio da nije bio u teškoj materijalnoj situaciji. Tih godina je još pet radnika tadašnjeg Rudnika uglja u stečaju izvršilo samoubistvo. Takva je bila naša tranzicija“, prisjeća se Radičević.
Beransku ciglanu je 2005. godine privatizovalo preduzeće “Katel” iz Podgorice, vlasnika Petra Đurišića. On je poslije dvije godine odlučio da prekine proizvodnju i hale poruši do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu.
Sva njegova obećanja ostala su mrtvo slovo na papiru, i završila se uvođenjem stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada. Poslije svega, ciglana je nakon dvadesetak neuspješnih licitacija, za 235 hiljada eura prodata novim vlasnicima koji očigledno nemaju namjeru da grade novu fabriku. Sadašnji vlasnik je malo poznati preduzetnik Nikola Obradović.
“Samo šljunak koji je ostao na placu bio je vrijedan 60.000 eura, ili bager 240.000 hiljada. Šta je za zemljištem? Koliko je na toj lokaciji vrijedno pet hektara”, pita Radičević.
Bivši sindikalni lider Ciglane pojašnjava na slučaju ciglane da je i nakon rušenja, ostala velika imovina, jedan dio objekata i zemljište. Iz ciglane su prije toga, kako kaže, iznesene dvije tone bakra i dvije tone aluminijuma. Šleperi su danima nosili metalnu fabričku konstrukciju koja je završavala od Nikšića do željezara u regionu.
Radičević kaže kako do danas nema odgovor na neka elementarna pitanja.
“Zašto je fabrika srušena? Najbliži sam uvjerenju da je to učinio moćni uvoznički lobi. To je bila jedina fabrika opekarskih proizvoda u Crnoj Gori, a Crna Gora danas uvozi godišnje opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura”, priča Radičević.
On kaže kako je beranska ciglana bila mala fabrika, na sjeveru koji nikoga ne interesuje, tako da je sve prošlo nezapaženo.
“Malu fabriku je bilo lako žrtvovati”, konstatuje Radičević.
Prema njegovim riječima neshvatljivo je bilo da se jedna fabrika koja je bila procijenjena na million i po eura, proda za dvjesta dvadeset hiljada.
“Da vam slikovito dočaram kakav je to apsurd, reći ću vam da smo kao investiranje kupili bager gusjeničar “kamacu” koji je koštao dvjesta četrdeset hiljada eura. Bager nije nikada stigao u fabriku, već smo iznajmljivali mehanizaciju. Čuo sam da su ga posljednji kupci imovine kompanije jedva izvukli iz ruku prvog vlasnika”, kaže Radičević.
Nekadašnji sindikalni lider podsjeća da su se tokom proteklih godina više puta obraćali tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedinaca za uništavanje ciglane.
“Za 12 godina, od kada smo podnijeli prijave, niko nije ništa uradio. Pozvali smo odavno i specijalnog tužioca da ovaj slučaj uzme u razmatranje, ali ništa ni od toga”, kaže Radičević.
On navodi da nije samo Ciglana u pitanju, već čitava industrijska zona Rudeš u Beranama, koja danas izgleda kao da je preko nje prošao cunami.
MANS: Obnavljanje proizvodnje nikom nije bilo u planu
MANS je ranije sačinio izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su Ciglana i još neke fabrike u tom gradu dovedene namjerno do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća.
“Kod tih preduzeća se pokazao obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”, naveo je MANS.
Bonus video:
