Poznati regionalni terapeut Tomislav Kuljiš, osnivač Integralne tjelesne psihoterapije, IPD Centra i Centra Prirodno roditeljstvo iz Zagreba, autor iskustvenih, edukativnih i transformativnih programa koji u svom fokusu imaju uticaj ranog razvoja na cjeloživotno funkcionisanje čovjeka, gostovaće u Podgorici danas i sjutra kada će u hotelu CentreVille održati dva predavanja.
Na temu “Uticaj ranog razvoja na život” govoriće u ponedjeljak u 18 časova, a dan kasnije o tome “Kako nam podsvijest kreira ljubavne odnose”, takođe u 18 časova.
Kroz programe IPD Centra Kuljiš ukazuje na važnost ranog razvoja, korijena i rješenja emocionalnih i psiholoških problema ljudi. Svoj rad je podijelo u četiri segmenta: kroz Centar Prirodno roditeljstvo stavlja fokus na prevenciju, u okviru programa “Rani razvoj - uticaj na život” i “Osobni razvoj” se radi na rješavanju posljedica loših ranih iskustava kod odraslih, najsavremenija terapeutska znanja širi kroz svoju Školu za Integralnu tjelesnu psihoterapiju, a za stručne osobe koje rade u institucijama je razvio program “Razvojno poticajno odgajateljstvo”.
“U suštini, područje kojim se bavim je uticaj ranog razvoja čovjeka i njegovih prvih godina života, na funkcionisanje osobe, psihičko, emocionalno, socijalno, poimanje sebe i sve ono što nas kasnije čini srećnim ili ne, zadovoljnim ili, ispunjenim ili praznim. Mi istražujemo tematiku ranog razvoja na cijeli život čovjeka i to je jedna nova paradigma koja se zadnjih 20 godina sve više probija u svijetu.Kroz Unicefovu sintagmu da su prve tri godine čovjekovog života najvažnije za njegov razvoj, društvo je najviše i čulo za to, a mi radimo na razumijevanju društva zašto je to tako. Naš rad je podijeljen na nekoliko nivoa. S jedne strane nastojimo raditi na prevenciji kroz ‘Program roditeljstva 0-6’ i Centar ‘Prirodno roditeljstvo’, gdje u biti želim da se današnji roditelji upoznaju sa bitnim informacijama i spoznajama koje u stvari mijenjaju viziju i perspektivu roditeljstva, kao i ono što je zaista bitno za njegov cjeloviti razvoj.S druge strane radimo i sa odraslim ljudima na onome što se može nazvati ‘Rani razvoj- uticaj na život’ (RAR) u smislu upoznavanja sebe i kako stvari kojima nijesmo zadovoljni možemo mijenjati na bolje.Program RAR se može nastaviti za one koji žele više kao četvorogodišnji duboki rad na sebi kroz program ‘Lični razvoj’. S treće strane djelujemo i kao Škola za psihoterapeute Integralne tjelesne psihoterapije, ali i edukujemo stručne osobe u institucijama. Tu osobe koje rade sa djecom unapređuju svoj rad, ali i sami uče kako da kanališu svoje frustracije ili ih imaju manje”, objašnjava Kuljiš na početku razgovora za “Magazin”...
Današnje predavanje možda će najkorisnije biti roditeljima, sadašnjim, budućim, a tema su prve godine života djeteta kojih se ono kasnije i ne sjeća, ali na njega utiču... Koliko se to kosi sa onim utemeljenim, nekada i olakim, prihvatanjem djece?
Obično kad ljudi malo dublje, kao roditelji, shvate koliko su neke stvari u razvoju djeteta zapravo bitne, onda se prioriteti promijene i silno žele da budu takav roditelj kakvo dijete treba.
Kroz radionice oni kroz lično iskustvo razvijaju svoju ideju kakav roditelj oni zapravo žele biti, a ne kako se to od njih očekuje po nekim pravilima. Naš način rada ne podrazumijeva davanje savjeta, uputstava i instrukcija šta bi roditelji trebalo da rade, već je suština da ljudi dobiju bitne spoznaje, ali opet to skupa nema težinu ako oni ne vjeruju u to. Za to su nam ključne iskustvene radionice. Moje je uvijek da pokažem kako stvari stoje, da pružim priliku da oni to provjere na sebi, a onda i sami zaključe kakav roditelj žele biti.
Spomenuli ste da se roditelju javlja ta vizija “Kakav roditelj želim biti”, a kako to korespondira sa onim što je, možda, češće u roditeljskoj misli - “Kakvo dijete želim imati”?
Imamo veliku privilegiju što radimo sa odraslim ljudima gdje svakodnevno provjeravamo i potvrđujemo upravo koliko je njih kao djecu povređivao pristup koji Vi upravo opisujete, pristup gdje je roditelj znao kakvo dijete “treba da bude”, a nije se mnogo zanimao kakvo je to dijete iznutra i šta mu stvarno treba.
Najčešći dio problematike sa ljudima sa kojima radimo danas, zdravim i normalnim koji su se otvorili da bolje upoznaju sebe, jeste da nalazimo jako puno boli i duboke povrijeđenosti koje u suštini niko nije bio svjestan, pa ni roditelji.
Obično ljudi pomisle da je rani period problematičan onda kada postoji fizičko udaranje djece, emocionalno zlostavljanje itd, ali se svi iznenade kada shvate da nije to glavna tema, iako to naravno ostavlja veliku štetu za razvoj djeteta. Daleko veća šteta, u smislu roditeljstva, jeste nepružanje odnosa djetetu kakav dijete treba. Ključna rečenica u roditeljstvu je da nije stvar u tome šta roditelj radi nego kakav je roditelj kao osoba i kako je on u sebi.
Da li biste izdvojili najčešće greške koje prave roditelji, porodica, vaspitači? Iako ne dajete savjete, da li biste izdvojili nešto za čitaoce “Magazina”?
Ako krenemo govoriti o greškama onda sam u poziciji da neke stvari imenujem, a da ljude ostavim bez objašnjenja, jer ipak preferiram da dam i objašnjenje kako bi ljudi sami mogli zaključiti kako stvari stoje. Ipak bih spomenu jednu od kobnih stvari, a to je (još uvijek) ustaljeno mišljenje da bebe, djecu treba ostavljati da plaču same i da se tako sami umire i prestanu tražiti ono što žele, bilo da je to da spavaju sa roditeljima ili nešto slično.
To je jedna od najčešćih tema koju obrađujemo na terapijama s odraslim osobama. Veoma je teško funkcionsiati tokom života nakon toga, javljaju se određene tendencije ka nekim bolestima, neke vrste psihološke problematike, iako su to najnormalniji ljudi, ali se kroz život kao posljedica javljaju određeni psihološki problemi. Ponovio bih da ovakvo ponašanje - ignorisanje djetetovog plača i njegovih potreba - ostavlja duboke posljedice na dijete, njegov organizam, neuropsihologiju, psihu, a roditelji nijesu toga svjesni, često u želji da olakšaju sebi ili nauče dijete da im plač ne može uvijek proći...
Koje su granice udovoljavanja djetetovim potrebama i, sa druge strane, željama?
Program roditeljstva 0-6 bitan je upravo da bi se shvatila razlika između djetetovih potreba i djetetovih želja. Kod djetetovih potreba nema kompromisa i ne smije ih ni biti. Primarne djetetove potrebe su jednake potrebi za vodom, a u pitanju je nešto što se dobija kroz odnos i tu ne bi smjelo biti kompromisa.
Svako ignorisanje djetetovih potreba će ostaviti razvojne probleme u njegovom cjelovitom sociološkom, emotivnom, psihološkom razvoju. Međutim, druga je priča kada dijete počne da ima želje, jer je realnost da ih neće uvijek moći ostvariti. Tu govorimo o postavljanju granica, ali je kod nas naglasak na tome kako se nositi onda sa djetetom kojem smo postavili granice. To takođe obrađujemo na radionicama - granice i ono sa čime se dijete emotivno suočava kada se susretne s granicama.
Koji je najvažniji period čovjeka za formiranje ličnosti, karaktera? I dok je dijete beba, ponašanje prema djetetu utiče, koji su još periodi?
Unicef i Svjetska zdravstvena organizacija naglašavaju da su najvažnije prve tri godine. Dalje ljudi pitaju šta je najvažnije od te prve tri, a zapravo se svodi na što raniji period, jer je sistem i organizam djeteta osjetljiviji. Svaka manja varijanta povređivanja, nenamirivanja, ignorisanja djetetovih potreba ostavlja trajan trag na buduću osobu.
Ako govorimo o godinama definitivno je prva godina najvažnija. Ako govorimo o mjesecima u prvoj godini onda su najvažniji prvi mjeseci, pa prvi dani... Ipak, svaka kasnija godina i svaki kasniji period zapravo nosi nove razvojne faze. Ako dijete nije dobro prošlo u starijim razvojnim fazama teže će prolaziti i u naknadnim razvojnim fazama, zato je taj prvi period najvažniji, a prva godina najdelikatnija.
Ljudi će pomisliti: “Kakve sve to veze ima, ja se toga i ne sjećam”... Naravno da se niko od nas toga ne sjeća prve tri godine, ali radi se o naivnom razmišljanju. Nije bitno ono čega se mi sjećamo, već drugi dio našeg sjećanja koji se zove implicitna memorija ili tjelesna memorija, nešto što kreira i formira našu podsvijest, naš doživljaj svijeta, nešto što se formiralo u fazi prije nego što se pojavila svjesnost u nama. Ta povređivanja i oštećenja na tom nivou ostavljaju najveći trag i posljedice na osobu kasnije.
Da li je potrebno prihvatiti dijete ili ga usmjeravati?
Jedna od najčešćih bolnih spoznaja kod odraslih ljudi sadržana je u rečenici “Mene moji roditelji ne poznaju i nemaju pojma ko sam ja stvarno”. Tu je negdje i odgovor na Vaše pitanje. Mi nemamo u društvu ideju da dijete nosi autentičnu dimenziju u sebi, da je ono već u sebi osoba, dok ne propriča čak.
Možemo provjeriti po sebi. Kad se sjetimo najranije faze djetinjstva mi smo i dalje bili mi, i onda kada smo bili najmanji, i nama je trebalo da nas roditelji vide, čuju, dožive, upoznaju. U našem društvu poprilično dominira ideja da roditelj treba odgojiti dijete u smislu da mu pokaže kako ono treba biti, usmjeriti ga da postane onakav kako roditelj, po svojim nekim kriterijumima, zaključuje kakvo dijete treba da bude i dok je dijete, a i kasnije.
Tu nastaje veliko povređivanje kojeg nijesmo svjesni. U takvim okolnostima će dijete postati ili zločesto buneći se ili će odustati od sebe i uklopiti se u sliku koja mu je nametnuta, da bi dobilo ljubav od roditelja. Često čujemo od odraslih, ozbiljnih ljudi da su dostigli i postigli sve u životu, a da nijesu spoznali sebe i da idalje ne znaju ko su, ne znaju šta oni zaista žele, već su ostvarivali tuđe ideje osjećajući želje i očekivanja njihovih roditelja. Usput su ti ljudi izgubili sebe. To najčešće ljudi neće priznati nikome, a teško je priznati i samome sebi. Zbog toga je ta veza u ranoj fazi razvoja tako bitna i moćna, a dubina toga nas kasnije frapira kada spoznamo njenu ozbiljnost.
Drugo Vaše predavanje, sjutrašnje, vezano je za uticaj podsvjesnog na naše funkcionisanje u ljubavnim odnosima, dakle opet onog što smo stekli i postali tokom rane faze razvoja...
Rani rast i razvoj determinišu naše ponašanje u partnerskim i ljubavnim odnosima. Doslovno možemo reći da je problematika partnerskih i ljubavnih odnosa uprizorenje ili manifestacija unutrašnje problematike koju nosimo iz ranog perioda i neprijatnosti koje smo tada doživjeli.
Vrlo je jasna korelacija da što smo imali lošiji rani period i više nenamirivanja - to u partnerskim odnosima teže funkcionišemo, više nas boli, teže uspostavljamo duboki i kvalitetan odnos, više se svađamo, često razilazimo.
Zbog toga ću imati i predavanje u Centreville u 18 časova gdje ću osvijetliti i taj aspekt - koliko je naš rani razvoj formirao ponašanje i funkcionisanje u određene obrasce u ljubavnim odnosima kroz život i koliko možemo promijeniti na bolje svoje odnose, ako neke stvari znamo, a tek ako poradimo na njima. Na predavanju ću govoriti i mnogo više o tome. Samo predavanje je i uvod u program koji kreće u četvrtak nakon predavanja, ljudi će nakon predavanja moći više da saznaju i odluče da li će se uključiti u taj rad.
Koliko je moguće uticati na oformljenog čovjeka kasnije i na sve njegove karakteristike koje je ranije stekao?
Puno toga možemo mijenjati i postoji način rada koji omogućava da se mijenja naša prošlost kako bi nam sadašnjost i budućnost bila drugačija. Drugim riječima, moramo raditi na našoj podsvijesti koja je formirana na ranim iskustvima i njoj ne možete ispričati kako da se ona promijeni. Tu je potrebno mijenjati sebe sadašnjeg. Ideja da radimo sami je relativno naivna, jer da mi možemo sami sebi reći i promijeniti svoje funkcionisanje to bismo olako radili. Svjesni dio čovjeka ima veoma mali uticaj na to. Obično kada se ljudi osvijeste i vide da ne žele ono kako se trenutno osjećaju ili rade, a to je često praćeno onim “ne mogu drugačije - to je jače od mene”.
Postoji dio nas koji je jači od svjesnog dijela. Kad bi bilo drugačije onda nam nikada ne bi trebao bilo kakav rad na sebi već bi se prosto dogovorili sa sobom kakvi želimo biti i odmah bismo to usvojili. Da iskarikiram: “Ja se nikad više neću naljutiti, neću izgubiti živce, biću miran, imaću jak osjećaj za samog sebe...” - to je prosto nemoguće, ali možemo raditi na tome... Nemoguće je u potpunosti raditi na sebi sâm, jer dublje dimenzije ne možemo riješiti sami, to je kao da se želimo okrenuti da vidimo svoj potiljak...
Tako nas i podsvjesni odbrambeni mehanizmi čuvaju da ne vidimo povrijeđenost, traume, bol, jer ih svjesnost ne želi vidjeti i zbog toga imamo odbrambene mehanizme. Zbog toga nam treba treća osoba, kao terapeut, da bi nas uputila o čemu se zapravo radi...
Gdje možemo iskoristiti sve te spoznaje?
Danas se još uvijek ne zna u društvu da mi možemo mijenjati ono čime nismo zadovoljno u svom funkcionisanju u životu. Da bismo mijenjali preduslov je da prihvatimo da nijesmo zadovoljni i da želimo to promijeniti. U tom smislu mi radimo sa onim ljudima koji mogu sebi priznati da postoji neki dio njih kojim nijesu zadovoljni i da žele nešto da urade s tim.
I šta tada?
Tu ustvari počinjemo da konkretnim radom, sa programom “Rani razvoj - uticaj na život”, koji će krenuti u Podgorici nakon ovog predavanja, a koji je ujedno i za one koji žele više i dalje, uvod u “Osobni razvoj” i dio treninga za psihoterapeute koji žele ići i u tom pravcu dalje.
Nama je danas normalno da ako nas boli zub odemo kod zubara i to riješimo, ali još uvijek nije postalo normalno da ako spoznamo da imamo previše tanke živce, lako eksplodiramo/pucamo, ili smo hladni, malo osjećamo ili previše/premalo tražimo, ili nam smeta što drugi žele ili očekuju previše od nas - e kad vidimo takve stvari trebalo bi da bude normalno i da radimo na sebi i mijenjamo sebe u tom smislu.
Iako se pogled na to mijenja, rekla bih da je u našem društvu i dalje tabu posjetiti psihologa, terapeuta. U kom smjeru to ide?
Postoji jedna predsrasuda da ako ideš na terapiju time priznaješ da nešto nije u redu sa tobom... Uzeo bih analogiju sa zubima. Ako imate osobu koja ide kod zubara neće vam pasti na pamet da je u pitanju problematična osoba već da samo pokazuje svoju visoku razinu svijesti i brine o sebi... Tako je i u ovome. Polako dolazi vrijeme kada neće biti problem što imamo problem, već to što ga ne rješavamo, kada se može riješiti. Do tada ćemo čekati nekoliko decenija, ali sam siguran da ćemo doći do perioda kada će nas neko sasvim normalno pitati “Vidim da imaš problem sa bijesom/tremom/strahom, zašto to ne riješiš?”. U inostranstvu nije tako, ali kod nas to polako dolazi. Dodao bih da postoji veliko nerazumijevanje razlike između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta. U pitanju su tri različita zanimanja, tri različita pristupa. Psihijatar je stručna osoba, ljekar, koja se medikamentskim pristupom nastoji baviti dubljim problematikama, češće psihopatologijama, dok psiholog daje psihološko savjetovanje, a psihoterapija podrazumijeva dublji i konkretniji rad na određenoj problematici, najčešće kod zdravih i normalnih ljudi koje muče teme kao i sve druge ljude, ali svi u nekom trenutku trebamo tu psihoterapijsku pomoć. Bitno je da se ljudi slože da je ići na psihoterapiju nešto što bi trebalo da je normalno, odgovorno, zrelo.
Koje su karakteristike modernog doba kada je u pitanju odgajanje i vaspitavanje djeteta i koje su razlike u odnosu na ranije?
Mi živimo u zemljama gdje postoji porodiljsko odsustvo od 12 mjeseci i to je privilegija koje nijesmo dovoljno svjesni. Imamo zemlje, poput Amerike koja najviše zna o ovome, a najgora je u funkcionisanju prilikom roditeljstva i u onome što država dopušta... Karakteristika modernog doba je nemanje vremena i manjak prisutnosti, ideja da se sa djetetom treba nešto raditi, a ne biti.
Ako bi gledali neka starija vremena zapetljaćemo se jer su velike razlike u odnosima. Neke stvari su ranije bile izuzetno dobre, ali smo takođe imali i potpuno krive ideje u raznim društvima, posebno patrijarhalnim koja su izrazito povređujuća i za dijete i za ženu... Danas roditelji zbog prevelike žurbe nemaju dovoljno vremena da samo bivaju sa djetetom pa to nadoknađuju tako što će nešto ”raditi” s njim ujesto imati odnos i kontakt.
Veliki jaz između teorije i prakse
Koji su ciljevi Vaših programa na najosnovnijem planu?
Čovječanstvo je imalo puno preokreta i spoznaja koje su mijenjale osnovne paradigme i opšta mišljenja o nečemu. Ova tematika je jedna nova velika paradigma koja polako prodire u svijet i svijest ljudi i ima za cilj promjenu kvaliteta roditeljstva i kvalitetu života odraslih ljudi. Postoji ogroman jaz između onoga što se zna da bi trebalo biti i onoga što je praksa, ne samo u roditeljstvu, već uopšte u zdravlju ljudi, psihičkom, fizičkom, sociološkom.
Sve o čemu govorim može i te kako doprinijeti kvalitetu života pojedinca i cijelog društva. Naša uloga, moja lična, jeste da premostim taj jaz između onoga što se zna, jer nam je praksa puno durgačija od onoga “kako bi trebalo”. Lijepo je vidjeti da od kada djelujemo kao IPD Centar već više od deceniju i time dajemo naš doprinos širenju ovih znanja u društvo, otvorenost društva je postala veća, otpori su manji, iako ih naravno još ima. Lijepo je vidjeti da dolazi do promjene na bolje i da ljudi usvajaju ova zvanja. Jedini problem je shvatiti važnost svega o čemu govorimo, jer do tada sve ostaje neka teorija koja možda i jeste i nije, ali kada to osjetimo onda nemamo dilemu kako stvari stoje...
Ko može pristupiti Vašim programima, obukama na daljem planu, koji je preduslov za to, mimo volje?
Minimalni uslov koji nalaže zakon o psihoterapiji u većini zemalja je bečelor diploma, poželjno je da je u pitanju psihologija, socijalni rad, medicina, ali ne mora nužno biti neki od tih fakulteta.
Danas trening za psihoterapeute prerasta da ta edukacija nosi status fakultetskog obrazovanja. Sve to načinje i novi zakon o psihoterapiji Evropske unije. Ipak, istakao bih da škole i fakulteti nijesu pretjerano bitni već je mnogo važnija lična pronađenost, posvećenost i talenat za ovaj poziv
Bonus video:
