Čuveni pisac, nobelovac Džordž Bernard Šo, kazao je da nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani. Nikšićanka Slavka Grbović, kuvarica po profesiji, ali i po zadovoljstvu, odlično se uklapa u izjavu irskog nobelovca. Iako se kuvanjem bavi skoro pet decenija, iako je najviše vremena provela u kuhinji pored šporeta, priznaje da joj šerpe i pekači nikada nijesu dosadili i da je kuvanje ispunjava.
“U kuhinji sam najsrećnija i kuvanje mi nikada nije bilo teret. Uvijek sam kuvala i kuvam sa ljubavlju. A kuvanje je jedna vrsta umjetnosti, isto kao kada crtaš. Treba imati osjećaj i dušu za to, znati koju boju treba dodati, čega fali, čega je malo“, priča Slavka koja je prva jela spremila kao desetogodišnja djevojčica.
Bila je najstarije dijete u porodici i dok je majka radila ona je znala da spremi čorbu od povrća, zamijesi kolače, napravi neku tortu od pudinga. Bila je dobar učenik, pa se od nje očekivalo da upiše Ekonomsku školu ili Gimnaziju, a ne trogodišnji zanat.
“U to vrijeme je bilo da se što prije škola završi i nađe posao. Kuvanje sam obožavala, tako da je bilo logično da upišem taj zanat. Ne može svako to da radi, jer nije svaki posao za svakoga. Moraš da imaš nešto posebno u sebi da bi to radio. Ako imaš ljubavi i volje, a i talenta, onda kuvanje nije teško i ručak se spremi za tren“. A da su te njene riječi istinite, pokazala je trpeza koju je “prostrla“ pred ekipom „Vijesti“ - teletina i krompir kuvani na pari, pita i proja sa koprivama, uz nezaobilaznu domaću pršutu i sir. Na stolu se našlo i vino prijatelja iz Herceg Novog.
“Najviše volim da spremam teletinu na pari, ali omladini je milija piletina, školjkice. Spremam ja i to, ali ova tradicionalna jela spremam sa oduševljenjem. Tu su paprikaš, ajmokac, dinstane teleće koljenice, punjene teleće grudi, sarme, pite, projice. Današnjoj omladini smeta miris jagnjetine, a nema mesa koje je ravno teletini i jagnjetini. Ova omladina nije svjesna kako se nezdravo hrani“. Kada je upisala zanat, odmah je dobila stipendiju od hotela “Onogošt“. Prve godine je to bilo osam hiljada dinara, zatim 13 hiljada, da bi završne godine stipendija iznosila 15 hiljada. Kao učenica tadašnjeg Školskog centra „Tvrtko Bijelić“ na državnom takmičenju u kulinarstvu 1977. uspješno je branila “boje“ Nikšića. Njen „Kijevski kotlet“ od piletine zauzeo je visoko šesto mjesto, što je predstavljalo veliki uspjeh, ali i potvrdu da je posao kuvarice kao stvoren za nju.
Pošto je bila “Onogoštov“ stipendista, o poslu nije morala da brine. Odmah je počela da radi u prvom hotelu “A“ kategorije u Crnoj Gori, a te 1978. u “Onogoštu“ je radila prava kuvarska elita, predvođena Zoricom Radojević, ženom koja je i Titu kuvala i od koje je, onaj ko je htio, imaš šta i da nauči. A Slavka je bila spremna da uči, posebno kada je mogla da uči od najboljih. Zato je kasnije, kada je postala vrsni kuvar i šef kuhinje, nesebično dijelila svoje znanje i recepte onima koji su to tražili od nje. Priznaje da je iz godine u godinu bilo sve manje spremnih da uče, kao i da su nova, brza vremena donijela za nju, ne baš prihvatljiv, jelovnik i “instant“ kuvarice.
“Ljudi i način života su promijenili jelovnik. Život brzo teče pa su se i domaćice tu pronašle. Za mene vrijeme provedeno u kuhinji nikada nije bilo uzalud provedeno vrijeme. Šteta je što nijesam mlađa 25 godina jer sada ne bih znala šta bih od novca, kako je sad plaćen taj posao. U moje vrijeme to nije bilo tako“, priča Slavka koja ni nakon penzionisanja nije željela da se odrekne kuvanja. Iako je djecu izvela na put i, kako kaže, nije joj bila nužda da radi, bez kuhinje i šporeta jednostavno ne može. “Dvije godine kad sam se penzionisala nijesam radila nigdje i baš mi je to nedostajalo. Onda sam odlučila da se ponovo aktiviram i odem u jedan restoran kada su svadbe. Tu sam najsrećnija“, sa osmijehom kaže Slavka.
U “Onogoštu“ je radila skoro tri decenije, a zatim u restoranima po gradu. Recepte nikada nije zapisivala, a najsrećnija je bila kada bi vidjela prazan tanjir jer je on bio potvrda ukusno spremljenog jela. Laskalo joj je kada bi gosti dolazili znajući da je ona u smjeni i da će probati njena jela, jer uvijek su dobri kuvari bili ti koji su pronosili slavu restorana. Priznaje da je znala ponekad, kada ode u goste, da domaćici da neki koristan savjet, kao i da je uvijek, na njeno ali i zadovoljstvo onih koji bi probali njena jela, bila zadužena za sva porodična slavlja.
“Više volim da spremam slana jela, a slatko kada moram. Tada napravim dobru baklavu, pitu sa višnjama i jabukama, poneku tortu ili čizkejk“, kaže kuvarica koja smatra da se hrana ne može objasniti riječima.
Nju treba probati i uživati u njoj. Kao što je i ekipa „Vijesti“ uživala u jelima Koje je ona pripremila.
“Kuvanje je kao ljubav. Ili se predajte, ili ne ulazite u to”, kazala je Harijet van Horn. Slavka se kuvanju u potpunosti predala. Zato se u njenim jelima i osjeća ta ljubav.
Očev kuvar još nije prelistala
Kada je upisala zanat, od oca je na poklon dobila veliki kuvar koji i sada čuva i koji, još uvijek, nije sav ni prelistala, a kamoli pročitala. “Kad sam upisala zanat, otac mi je kupio kuvar i rekao mi - dabogda mi živjela dok ovo pročitala. Priznajem, da sam malo kad u njega zavirila“, kaže Slavka.
Najprobirljiviji su kući najmirniji
Dok se danas bakšiš daje konobarima, Slavka priča da nijesu bili rijetki slučajevi da gosti pošalju bakšiš kuvaru i time ga ne samo nagrade, nego mu i odaju priznanje za ukusno spremljeno jelo. “Tako je jedan gost tražio da se lično preda bakšiš za ‘Sote Stroganov’ koji sam spremila. Nikada nijesam imala nijednu negativnu primjedbu, a pohvala je bilo. Sjećam se da su gosti iz Novog Sada rekli za moj ‘Fefer stek’ da nikada ništa u životu pikantnije nijesu pojeli. Kuvaru je najdraže kada se jelo proda. Oni što su najprobirljiviji, ti su kući najmirniji“.
Bonus video:
