Počela je svađa… Bio je pijan, vezao me i počeo da udara pesnicama. Govorio mi je da priznam da sam ga prevarila, udarao me po gornjem dijelu glave i čupao za kosu. Sva sam bila u krvi. Maltretirao me tako dva-tri sata i govorio da sam k…a, da sam išla kod drugog čovjeka. Onda me udarao po nogama. Počela sam da krvarim i osjetila sam da su mi noga i ruka slomljene…”.
Iz horora koji ju je zadesio, kako navodi u svojoj ispovijesti Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), M. L. se spasila zahvaljujući djeveru i komšinici koji su pozvali policiju.
“…Muž je prestao da me udara, samo je pitao đe mu je telefon i prijetio da će ubiti i mene i djecu… Onda je đever priskočio i branio me. Pobjegla sam kod komšinice i zamolila da pozove policiju... Čekala sam 30 minuta dok su došli. Rekla sam da ne mogu više s njim i šta mi je sve uradio. Policija ga je privela, a mene su odveli kod dokora. Tamo su me šili, sanirali mi nogu jer je bila slomljena… i ruku… šili su mi i glavu…”.
Sve više slučajeva
Broj slučajeva nasilja u porodici u kojima stradaju žene iz romske i egipćanske zajednice zabrinjavajuće raste ove godine, a najveći dio, kako navodi Fana Delija, izvršna koordinatorka Centra za romske inicijative iz Nikšića, ostaje nerasvijetljen “usljed velikog uticaja tradicije”.
“Kroz naš kontinirani rad u samoj zajednici primećujemo da još vlada patrijarhat, gdje malo žena odluči da prijavi nasilje”, kaže Delija.
Na osnovu onih koje to ipak odluče, Delija zaključuje da je porodično nasilje u RE populaciji ove godine u porastu.
“Prošle godine Centar za romske incijative registrovao je osam slučajeva koje smo mi prijavili. Ne isključujemo mogućnost da su žene iz RE zajednice i same prijavile nasilje direkno policiji, ili nekom, kao što je SOS telefon. Kada govorimo o slučajevima koji su išli preko Centra, od početka januara do danas ih već imamo osam. Vjerujemo, nažalost, da će ih do kraja godine biti još”, ističe Delija.
Centar za romske inicijative je ustupio telefonsku liniju za savjetovanje i podršku ženama koje trpe porodično nasilje.
”Od proglašenja pandemije Covid-19, imali smo više od 50 poziva i savjetodavnih razgovora. Žene su samo tražile neku vrstu podrške, ne da prijavljuju nasilje već da se konsultuju s psihologom o načinima prijavljivanja. Kada mogu nešto da urade, na koji način da pristupe određenim servisima, ili da takve stvari prijave”, kaže Delija.
Izgledi da se žena izvuče iz kruga nasilja, prema ispovijesti M. L. nijesu velike i često se sve vraća na početak. Napuštanjem muža susrela se s prvom preprekom, jer u sigurnoj ženskoj kući u tom trenutku nije bilo mjesta.
“…Jedini izlaz iz te situacije bio je moj otac, iako je bolestan, nema ni za ljekove, niti je bilo dovoljno mjesta u toj baraci, gdje živi i moj brat sa svojom djecom. Snašla sam se nekako, neko vrijeme dok me nijesu zvali iz SOS Nikšić”, kaže M. L.
Institucije bi, prema njenom mišljenju, trebalo više da pomognu ženama koje prijave slične slučajeve, da im ponude sigurnost i privremeno pomognu, kako bi mogle da krenu dalje same. Potrebno je, kaže, naći rješenje za smještaj, bez obzira da li ima mjesta u sigurnoj kući.
“Na kraju, bez podrške, žena mora biti na ulici, ili kao ja, što sam se opet vratila kod muža jer nemam gdje.”
Potrebno je udruženo reagovanje
Mirjana Vuksanović, psihološkinja Crnogorskog ženskog lobija, ističe da je posebno važno da svi akteri koji su uključeni u sistem zaštite od nasilja u porodici i nad ženama, bez obzira kojoj grupi ona pripada, poštuju svoju važnu ulogu u postupanju u takvim slučajevima, da žena s iskustvom nasilja u bilo kom trenutku ima pristup podršci i pomoći.
“To su policija, centar za socijalni rad i nevladin sektor. Bez njihovog udruženog reagovanja i multisektorske saradnje izostaje adekvatna pomoć i podrška. Ako izostane reakcija bilo kog aktera, žena ne dobija podršku i pomoć koja joj je zagarantovana međunarodnim i državnim propisima”, kaže Vuksanović za CIN-CG.
Žene i djevojke iz RE populacije su, prema njenim riječima, dodatno pogođene “zbog socio-ekonomske situacije, jezičke barijere, diskriminacije u pronalaženju adekvatne pomoći i podrške”.
Često se događa da nijesu informisane o svojim pravima i mogućnostima da ih ostvare.
Delija ističe kako je neophodno da se ojačaju kapaciteti RE organizacija koje se bave poboljšanjem položaja žena iz romske i egipćanske zajednice, pogotovo za suzbijanje porodičnog nasilja i ranih ugovorenih dječijih brakova.
“Kada govorimo o RE civilnom sektoru, činjenica je da nedostaje kadar. Mali je broj organizacija i aktivistkinja koje su osnažene da se bave ovim problemima. Neophodno je da imamo što veći broj RE aktivistkinja, da budu uključene u organizacije poput CRI. Mi već dugo radimo na terenu i imamo žensku REA mrežu, prvu koju sačinjavaju upravo romske i egipćanske aktivistkinje iz više gradova Crne Gore. Stalno smo u kontaktu sa samom zajednicom”, kaže Delija.
Neophodno je, ističe ona, da se radi i na informisanosti RE žena.
“Najbitnije je da žene znaju kome mogu da se obrate ukoliko žele da prijave nasilje. U samoj zajednici mora više da se radi kako bi se žene ohrabrile da prijave nasilje, jer je jako teško za jednu pripadnicu RE populacije da tako nešto pokrene, imajući u vidu da je iz siromašne porodice i da zavisi od muškog člana porodice. Nažalost, zbog patrijarhata, veliki broj žena misli da je normalno da trpi nasilje i da ne treba da ga prijavi”, kaže Delija.
Pravni okvir bolji, ali problem ostaje
Ratifikovanjem Konvencije Savjeta Evrope o suzbijanju i sprečavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, 1. avgusta 2014. godine, Crna Gora je postala jedna od prvih zemalja koja se obavezala da preduzme sve zakonodavne i druge mjere za usvajanje i primjenu djelotvornih, sveobuhvatnih i koordinisanih državnih politika koje obuhvataju sprečavanje i borbu protiv svih vidova nasilja, tako da prava žrtava budu u središtu mjera i da se ostvaruju saradnjom svih organa, institucija i organizacija.
U posljednjoj dekadi u Crnoj Gori je značajno unaprijeđen pravni okvir, prije svega usvajanjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, Krivičnog zakonika, kao i Zakona o rodnoj ravnopravnosti, Porodičnog zakona, te Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći i o socijalnoj i dječijoj zaštiti. Dodatno, usvajanjem Strategije zaštite od nasilja u porodici (2016-2020) i Plana aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti (2017–2021) dat je strateški okvir za sprovođenje politika koje treba da odgovore na izazove u ovoj oblasti.
U izvještaju UNDP-a za 2017. godinu, ipak, navodi se da je svaka druga žena u Crnoj Gori preživjela bar jedan oblik nasilja, što znači da to ni žene iz RE populacije nije zaobišlo.
“Nasilje u porodici, dječije prosjačenje i prisilni brakovi su ozbiljni društveni izazovi, a nedostatak komunikacije između institucija i nejasne nadležnosti i dalje predstavljaju veliki problem”, ocijenjeno je i na završnoj konferenciji u okviru projekta “Zajedno za održive rezultate u borbi protiv nasilja u porodici, dječijeg prosjačenja i prisilnih brakova” u organizaciji Centra za demokratiju i ljudska prava.
Bonus video:
