Sveobuhvatna fizička aktivnost, zabava za cijelu porodicu, čak vrsta meditacije ili balans adrenalina i meditacije - tako najčešće opisuju sleklajn (slackline) poklonici tog, u svijetu sve popularnijeg, sporta.
To je hodanje i balansiranje na sajli (traci) koja je zakačena između dva drveta, stuba ili bilo kakva stabilna nosača.
Nedavno su se u sleklajnu, zahvaljujući Darku Dožiću, utemeljivaču Tango kampa, oprobali i Kolašinci. Uglavnom, mlađi, ali izazovu balansiranja nijesu odoljeli ni oni s nešto više godina.
“Moja prva asocijacija bile su cirkuske predstve, ali i vježbe na jogi o balansu. Osjećaj je veličanstven. Ja sam bosa hodala i zbog toga sam imala još bolji i intenzivniji osjećaj. Treba vježbe, nije jednostavno za početnike, svaki novi pokušaj je i novi izazov i pomjeranje svojih granica. Idealno bi bilo da je to stalno u parkovima, kako bi djeca mogla kontinuirano da vježabaju“, kaže Kolašinka Gordana Bulatović.
Sleklajn je, objašnjava Dožić, standardan je dio kulture parkova širom Evrope i svijeta. Kaže da pruža mogućnost za razne aktivnosti za sve željne dinamičnog života i avanture.
Traka koja se postavlja uz pomoć jednostavnog mehanizma može biti dugačka od nekoliko, pa do 150 i više metara.
“Napredniji praktičari je uz potrebno obezbjeđenje razapinju iznad kanjona, između bedema tvrđava i na ostalim sličnim mjestima, a posebno je zabavna kada je razapeta iznad vode, pa svaki pad podrazumijeva i kupanje. Za sve koji počinju, sleklajn je sveobuhvatna fizička aktivnost, pa i vrsta meditacije s obzirom da postoji jasna veza između fizičkog i psihičkog balansa“.
Prema nezvaničnim podacima, sport je nastao sedamdesetih godina prošlog vijeka. Navodno, kalifornijski penjači koristili su hodanje po sajli da bi poboljšali stabilnost centralnog dijela tijela...
Da bi se ostalo na traci, objašnjavaju oni koji su se oprobali, neophodna je potpuna koncentracija. U početku je teže, jer se treba navići i na vibracije koje proizvodi sajla, ali se upornim treningom brzo savlada vještina. Za početnike se preporučuje postavljanje sajle na visini “nešto iznad koljena“, jer je tako strah od pada manji. Osim hodanja, vještiji na sajli izvode čučnjeve i okrete, ali i “ostale statične trikove“.
Neki od stilova sleklajna su i tricklining (izvođenje akrobacija), longlining (hodanje na velikim dužinama), highlining (hodanje na visini), waterlining (hodanje preko vode)...
“Širina trake je od 2,5 do 5 centimetra. Uže trake su bolje za sticanje tehnike i napredovanje. Što je slek opušteniji, to je teže hodati po njemu... Prije stajanja na slek, na zemlji možete probati par vježbi za balans koje će vam pomoći da se adaptirate, poput polučučnja sa jednim stopalom ispred drugog, ili stajanje na jednoj nozi. Na sve to zatvorite oči, i eto odlične vježbe“, neki su od savjeta koje na Facebook stranicama dijele iskusniji.
Traka bi, objašnjavaju, trebalo da je na sredini stopala ili malo bliže palcu, a položaj ruku je od velike važnosti za održavanje balansa.
Tvrde i da je, uz redovno vježbanje, za nekoliko sedmica grantovano savladavanje te vještine.
Bonus video:
