“Baš u utorak mi je izašla fotografija na Fejsbuku od prije 11 godina sa moje prve trke. Iz ove sada perspektive kada je posmatram, mogu u stvari da vidim koliko je ovo planinsko trčanje mene samoga promijenilo i u fizičkom, mentalnom i svakom drugom smislu”, počinje svoju priču trail trkač Saša Kulinović koji je prvi iz Crne Gore koji je savladao disciplinu everesting.
Trail raning je sport koji se odvija na označenim stazama u prirodi, može da bude kombinacija trčanja, planinarenja i hodanja u prirodi.
Sve počelo trkom na Orijenu
“Cijeli život sam se bavio aktivnostima u prirodi. Prvo sam bio lovac sa ujacima, ali mi je vremeno to izašlo iz okruga zanimljivog i počeo sam da planinarim i šetam. U jednom momentu, baš prije 11 godina pojavila se ta trka - Orijenski maraton. Nije to bila baš klasična trka i niti je pretpostavljam glavni organizator Željko Starčević znao da radi veliku stvar koja je već u Italiji imala tradiciju od 30-ak godina. Tada sam pošao na trku od 24 kilometra, onako u pantalonama, gojzericama i pamučnoj majici sam se na kraju dovukao do tog cilja. Bilo je baš teško, a u toku trke sam doživljavao svakakve muke. Međutim, dalo mi je motiv da sljedeće godine na toj istoj trci budem još bolji”, prisjeća se Kulinović i priznaje da nije znao da takve trke postoje igdje sem na Orijenu.
“Čak sam mislio da smo mi ti koji su prvi i jedini na svijetu koji trče po planini”, iskren je on.
Na toj trci bilo je još nekoliko učesnika sa kojima se upoznao i dan danas se druži. Počeli su, kako ističe da se informišu o ovog disciplini i saznali da je u Italiji ista veoma razvijena, da se takođe na visokom nivou ovakve trke organizuju u Sloveniji, a i u Hrvatskoj ih ima dosta.
Prvu stomajlericu istrčao u Omišu
“Odlučili smo da pođemo na jednu trku u Hrvatsku. Sljedeća je bila u Italiji gdje se ispostavilo da smo pošli na završni Kup svjetske lige gdje su se pojavili svi najbolji trkači na svijetu. Tek smo tada zagrizli za planinsko trčanje i prešli tu neku zamišljenu liniju između posmatrača i učesnika. U tom trenutku i moji drugari i ja postajemo planinski trkači”, priča Kulinović.
Nizali su trke, čak i sami počeli da ih organizuju na Orijenu, upoznavali trkače iz ostalih republika i riješili da se orobaju na jednom takmičenju u Istri.
“Trka ‘100 milja Istre’ spada među 21 trku Ultra Trail World Toura. Odlučio sam da probam da prođem tih 100 milja iako sam do tada imao najdužu trku od nekih 50-ak kilometra. Na toj trci imao sam povredu noge, ali me je nešto tjeralo da nastavim. Tokom trke dobio sam poziv od prijatelja iz Omiša da učestvujem na trci istog tipa. Tada sam već znao da ću učestvovati tamo i da ću završiti svoju prvu stomajlericu”, tvrdi Kulinović.
Trka preko Alpa najljepši san
Kada je završio prvu stomajlericu, ne krije da su počeli da rastu apetiti.
“Morao sam ponovo da se vratim u Istru, jer sam joj ostao dužan. Završio sam trku iz drugog puta, dobio sam i bodove za kvalifikacije, pa sam poslao kandidaturu za najveću trku ovoga tipa na svijetu. Isto kao što je mundijal u fudbalu koji se organizuje svake četiri godine, tako je i ovo takmičenje krem de la krem trka ‘The Ultra-Trail du Mont-Blanc’ koji se održava u Alpima. Kreće iz Šamonija, pa iz Francuske prelazi u Italiju, nastavlja se kroz Švajcarsku i vraća se u Šamoni. Kad ova trka startuje, počinje jedan najljepši san na svijetu. Kad pređete tu liniju finiša, budite se iz najljepšeg sna i ta uspomena ostaje za sva vremena”, sa ponosom ističe Kulinović.
Korona je, tvrdi, sve zaustavila, počele su se otkazivati trke, nije bilo moguće putovati, a nijesu mogli ni ljudi da dolaze na slična takmičenja kod nas.
“Ovo je sport koji vas, ako nijeste u njemu, vraća na početak. S obzirom na to da prošle godine nijesam imao nijednu trku dugotrajnu preko 25 sati, nešto sam morao sam sebi da organizujem da bih održao kontinuitet i već se kvalifikovao opet za ‘The Ultra-Trail du Mont-Blanc’. Tada dolazim na ideju za Everesting”, ističe sagovornik “Magazina”.
Kroz ovo trčanje upoznao je mnogo ljudi iz čitavog svijeta, a upravo za everesting saznao je od koleginice iz Makedonije Sanje Nikolovski Najdovski.
“Vidio sam da je na Fejsbuku prvo najavila, a onda i odradila taj everesting, što mi je bilo interesantno. Volim izazove, tako da sam sebi da zadajem zadatke, ali ovo je bilo na višem nivou. Prepoznao sam ga kao događaj koji će mi pomoći da nastaviti sa ovim aktivnostima”, napominje Kulinović.
Crna Gora bogom dana za everesting
Everesting se od planinskog trčanja razlikuje po tome što on nema uspone i padove. Sama trka je, prema riječima Kulinovića, mnogo kompleksnija od everestinga.
“Kod everestinga imate zadatak samo da idete uz brdo. On vam daje mogućnost, u zavisnosti gdje radite sam everesting, da se spuštate nekim alternativnim prevozom - recimo, ako ste u nekom zimskom centru penjete se trčeći ili hodajući, a spuštate se žičarom. Rade ljudi po svijetu da uzbrdo trče, a vraćaju se biciklom, skijama. Imalo je primjera da se vraćaju paraglajderom, ali najviše se upotrebljava prevoz kolima. Prvi zadatak mi je bio gdje da odradim everesting. Kako je cijela Crna Gora za ovaj sport bogom dana, imao sam problem da izaberem stazu. Najprije sam razmišljao da to uradim na Durmitoru - da trčim do Savinog kuka i vraćam se žičarom, ali sam shvatio da tu treba i pomoć samog ski-centra i kako bi ljudi na žičari radili čitavu noć. Kako su to ljudi koje ne poznajem, bilo je previše komplikovano, a iz ragovora sa drugarom zaključio sam kako je Žvinje savršeno za ovaj poduhvat jer ga poznajem, gledamo ga svaki dan i tu mi je ‘ispred nosa’”, otkriva Kulinović i dodaje da je druga soulcija bila da to uradi na vrhu gdje je uspon bio 900 metara.
“Na taj drugi uspon morao bih se popeti 10 puta, ali bi samim tim bile veće pauze - spuštanje kolim bi trajalo duže, duže je hlađenje. Zato sam se ipak odlučio za Žvinje, iako se ide više puta zbog manje uspona, izgledalo mi je da će ići brže i biti lakše za organizam, iako sam bio svjestan činjenice da će psihički biti teže”, kaže on.
Više od 26 sati bez sna
Njegova everesting trka trajala je više od 24 sata, a tokom iste nije smio da spava.
“Trajala je 26 i po sati. Već sam imao u nogama te trke, čak i na Monblan 40 sati bez spavanja, tako da sam bio prirpemljen za nespavanje. Kad sam motivisan za takvu stvar, uopšte nemam potrebu za spavanjem. Eversting dozvoljava nekih dva sata sna, ali stvarno kad krenem u tako nešto, spavanje može samo da pokvari cijeli poduhvat. Tada organizam može da se okrene protiv mene i da mi ne dozvoli da nastavim dalje kad se poptuno ohladim. Zato sam uvijek za to da se spava, već da idem tako do samog kraja. Našao sam, ne znam ni kako neku caku, ali kad se uključi to dugmence da je počela trka, mogu da izdržim”, tvrdi Kulinović.
Tokom trke imao je pomoć prijatelja i drugara iz Herceg Novom i Dubrovnika, pa je na većini uspona imao društvo.
“Od ovih 22 puta, samo sam možda pet išao sam. Iako je ovo moj poduhvat, da nije bilo sve te logistike i ljudi koji su stajali na vrhu cijelu noć i čekali me, spremali sve što mi je potrebno, vozili me, penjali se sa mnom ni ovaj događaj ne bi bio ovako lak kao što je ispao na kraju. Imao sam podršku i od “Red Bulla” Crna Gora, Opštine Herceg Novi i firme “Salveo” za prirodne prizvode”, priča Kulinović.
Pobijedio sebe
Tokom trke desio se umor, kada je kako kaže, mozak slao tijelu poruku da mu treba sna, no i sa ovim izazovom penjući se na Orijen, Kulinović je izašao na kraj.
“Mozak je takav da u teškim situacijama pokušava da spase tijelo. U tom momentu mi je govorio da treba da spavam i tjerao me da stanem, ali i to se iskustvom uči - da tu treba pobijediti sebe i nagovoriti sebe da se uradi taj još jedan korak. Nekad to traje sat, dva, meni je tokom everestinga trajalo tri sata. Znao sam da će to u jednom trenutku da stane, što kažu, pametniji popušta, tako je i mozak popustio i poslije određenog perioda, i pustio me da nastavim”, prisjeća se on.
Za ovakve trke, takmičar treba da bude spreman u svakom smislu - fizički, mendalno, zdravstveno.
“Nema tu spremanja u smislu da se kaže - e sad ću mjesec dana da trenitam i da budem spreman za tu trku, uradiću taj i taj program kao što recimo ima za polumaraton. Ovdje se dešava da neko ko je bio prvi na nekoj dužinskoj trci, dođe sljedeće godine na istu i odustane na pola. Jednostavno, nešto ga sasječe i ne može da nastavi dalje. Spremanje mora da bude svakodnevo i dugogodišnje. Svaki odlazak na posao biciklom je trening. Ono što mi je najzanimljivije su ti neki zadaci koji sam sebi zadajem. Na Orijenu vidim jedan greben i dam sebi zadatak da ga pređem za jedan dan. Onda čekam pravu priliku, probudim se kad sam slobodan i kažem sebi ovo je taj dan i onda udarnički odem i odradim zadatak. Ili kažem sebi treba obići 10 orijenskih vrhova u jednom danu i onda razmišljam o tome, koja bi bila najbolja linija da se napravi, da li je to moguće i opet dođe pravi dan. Takvog sam temperamenta, da to u 99 odsto slučajeva odradim. Rijetko se desi, a mora biti neki dobar razlog da odustanem od nečega što sam zacrtao da uradim”, pohvalio se Kulinović.
To što je trka - everesting - ne samo teška i dugačka, već i monotona, daje joj jednu dodatnu težinu.
“Pravilo i jeste, baš da bi bilo što teže mentalno da mora da se prelazi jedna ista trasa od tačke A do tačke B. Mnogo lakše bi bilo da možete da se penjete na jedan vrh pa da se vratite na početnu tačku i penjete na drugi. Ali pravila su jasna - dakle jedan vrh, istom linijom dok se ne postigne visina od 8.848 metara. Ako postignete visinu na pola tog posljednjeg uspona, ne stajete tu. I posljednji put penjete se usponom do kraja i tek kad se vratite zaustavite sat koji mjeri tu vašu aktivnost. Samo to što idete jednim istim putem je veliko opeterećenje za psihu, ali ako ste nešto zacrtali, onda nema povlačenja. Za svaki korak kažete ‘e za jedan sam bliži cilju’ i tada je uspjeh zagarantovan”, savjetuje Kulinović.
Za everesting je odredio brdo izviše Igala - Žvinje, a u pitanju je mjesto u kojem je proveo, kako kažete “cijeli život”.
“Staza mi je veoma poznata jer neke od svojih prvih treninga sam radio tu: u nekim momentima sam razmišljao šta mi je trebalo baš tu da radim everesting jer znam svaki detalj, svaki kamen. Zbog umora desila se zanimljiva situacija. Iako sam cijeli život na toj stazi i tih 26 sati sam 22 puta sam išao gore dolje, da bih se 22. put kad sam išao gore desilo da se zamislim i skrenem nekih desetak metara sa staze lijevo, umjesto da nastavim pravo. Tako da se može desiti da iako znate svaku travčicu, da čovjek glavom, ali i tijelom odluta na drugu stranu. Još jedan zanimljiv detalj - ta “lada niva” koja me vozila nazad je pri povratku, 22. put, znači na samom kraju prokuvala. Kada sam prošao pored nje, ljudi su u šali komentariali da je i “lada” prokuvala, ali Saša još uvijek ide”, kroz smijeh prepričava detalje sa everestinga.
Trčeći uz planinu skupljao novac za Fondaciju “Iva Bijelić”
Trasu je prešao 22 puta, a od ušća rijeke Sutorine u more do vrha koji je izabrao ima 414 metara. Staza je bila dugačka tri kilometra i 100 metara. Dodatna motivacija mu je bila što je njegova trka humanitarnog karaktera.
“Na sajtu stranice ‘Everesting’ gdje pišu pravila jedna od prvih rečenica je ‘Nemojte da zadovoljite samo sebe ovim poduhvatom, zadovoljite još nekoga’. Događaj je idealan da se odradi i u humanitarne svrhe tako što ćete svoje metre ili 100 metara uspona, uslovno rečeno prodavati određenim firmama. Tako da sam, kada sam to pročitao, odmah nazvao gospođu Zoricu Drakulić Vidaković koja vodi sa svojom ekipom Fondaciju ‘Iva Bijelić’, pitao da li su raspoloženi da se uključe u ovaj poduhvat i prodaju kilometre. Odmah je potvrdno odgovorila i kako je to prilika da se i oni razbude, a sredstva koja su skupljena nijesu beznačajna”, siguran je Kulinović.
Treba popularizovati staze
Samtra da su ovakve trke dobre, ne samo za društvo zbog mogućnosti tog humanog momenta, već i za turističku promociju Crne Gore.
“Još nijesmo dostigli taj nivo svijesti koliko su ovakve trke dobre za razvoj same turističke ponude. Korona će u nekom narednom periodu usloviti ljude da se više okreću prirodi i sve će više biti onih koji će dolaziti na nomadski turizam, da sele iz mjesta u mjesto. Forsiraće se prirodne ljepote, a ne gradske gužve i more. Kroz ovo trčanje popularizujemo i same staze na kojima se prije ili nakon trke mogu obavljati različite aktivnosti poput klasičnih šetnji.Trka oko Monblana, održava se jednom godišnje, ali staza predstavlja cjelogodišnji izazov sličan ovome. Turisti ga prelaze od jedne do druge etape u višednevnoj šetnji. Imamo nevjerovatan potencijal u Crnoj Gori i pravo igralište za ovu vrstu sporta, ali treba dići svijest kompletnog stanovništva na viši nivo”, savjetuje Kulinović.
Kulinović posao sa planinskim trčanjem usklađuje dobro.
“Imam veliku sreću da sam zaposlen u Agenciji za razvoj i zaštitu Orijena. Ona upravlja parkom prirode ‘Orijen’ koji je uspostavljen prije tri godine kao zaštićeno područje. U toj firmi radim kao turistički vodič, tako da imam sreću da mogu nekada i kad sam na teranu ili kad završim sa gostima da odradim ovaj trening, a svakako nije ni to nešto gdje se trenira danonoćno. Nema izgovora - radio sam, ne mogu da stignem. Kad radim ovako neki događaj, budem na treningu više sati, ali to je jednom ili dva puta sedmično, ali mislim da svako može odvojiti sat vremena dnevno za sebe i sigurno će mu se vratiti sa velikim benefitom”, zaključuje Kulinović.
Povrede se dešavaju kad se preoptereti organizam
Ova vrsta aktivnosti angažuje neke mišiće koji običnim trčanjem po ravnom nijesu aktivni. Povrede, ipak, zbog nepristupačnijeg terena nijesu česte kod trail trčanja.
“Iako na prvi pogled izgleda kompleksno samo kad pomenete trčanje po planini pa izgleda strašno kao nešto što je puno provreda, gdje ljudi dolaze otvorenih glava i slomljenih nogu, baš je suprotno. Moramo da skrenemo i maknemo stereotipe klasičnog planinarenja koje forsira kretanje po planini u dubokim gojzericama, u dugim pantalonama, isključivo i samo hodanjem, da se ne smije trčati. Moramo da to razbijemo i okrećemo se trendovima, pogledamo šta se dešava oko nas i prihatimo to kao nešto što je novo i brzorastuće. Biće sve više ljudi koji će sa strane dolaziti jer imamo stvarno fenomenalne terene, posebno Durmitor koji je najljepša planina i mnogo šire od regiona. Povrede se ne dešavaju iz razloga tog trčanja po planini, ljudi su dosta koncentrisani na to što rade i niko neće ići na “samoubistvo”. Najviše povreda se dešava u onom dijelu kad ljudi postanu preambiciozni i krenu u nešto što organizam ne može da istrpi. Jedanaest godina sam u ovom sportu i nekako sam sve naučio iz svojih grešaka. Nisam ni najbolji ni najbrži, niti sam onaj koji će reći da sve zna, ali sam siguran da mogu pomoći svakom ko krene da se bavi ovim sportom”, obećava Kulinović.
Otkazao bi vjenčanje zbog Orijenskog đira
Svoje iskustvo u planinskom trčanju Saša prenosi i koz organizovanje ovakvih takmičenja kod nas.
“Nekako sam sva ta iskustva koja sam vidio na trkama na koje sam išao, pokušao da u jednom periodu prenesem i ovdje kod nas na Orijenu. Radio sam nekoliko godina trku koja se zvala Orijenski đir. Nadam se da ću u narednom periodu sa svojom ekipom oživjeti tu trku, jer je jedna od popularnijih za one prave sladokusce koji vole pravu planinu. Orijen je specifična planina koja i nije baš toliko sigurna, teška za kretanje što onim pravim planinskim trkačima stvara pravo zadovoljstvo gdje u svakom momentu uživaju. To je staza bez ijednog centimetra asfalta sa 70 odsto kretanja po potpuno kamenitom terenu predstavlja pravo zadovoljstvo i komentar jednog od najboljih trkača u Hrvatskoj dosta govori o tome, a rekao je da ako se potrefi da u isti dan bude njegovo vjenčanje i trka Orijenski đir, da će ili dovesti mladu da se vjenča na Orijenu ili otkazati vjenčanje. Ta izjava daje veliku motivaciju da se ova trka u nekom narednom periodu ponovo oživi, ali uz mnogo jaču podršku”, obećava on.
Bonus video:
