Malo za jednu generaciju - dovoljno za jedno sjećanje, tako bi se mogao opisati susret nikšićkih maturanata koji su se okupili da obilježe 65 godina od završetka školovanja.
Osmorica musketara, ovoga puta bez dama koje su im uvijek bile podrška, nazdravili su posljednjoj generaciji koja je gimnaziju završila u Dvorcu kralja Nikole.
Prisjetili su se vremena kada, kako rekoše, ništa nijesu imali, a ništa im nije ni falilo, kada su bili duhovno bogati, a materijalno siromašni, kada su znali i umjeli da sanjaju.
Od 365 učenika, koliko ih je 1951. upisalo četvrti razred Više realne gimnazije, do osmog razreda stiglo je 116, a maturski ispit je položilo njih 88. Nažalost, preminulo je njih 67.
U hotelu “Jugoslavija”, kako i priliči onima koji su živjeli u domovini čije ime je i dalje magično kako za nostalgičare, tako i za one kojima su pričali o srećnoj zemlji na nesrećnom Balkanu, njih osmorica evocirali su uspomene na generaciju koja se dogovorila da organizuje susrete svake pete godine. Ovaj junski 2021. godine - bio je dvanaesti. I biće ih još, obećaše Slobodan Babić, Strahinja Krivokapić, Veselin Vuksanović, Vojo Marojević, Bojica Bojić, Savo Šekarić, Milonja Radulović i Milorad Vojinović.
“Prije 45 godina, kada je bio drugi susret, bilo nas je 80, a na ovom 12. svega nas osmorica. Kako broj susreta raste, to se broj prisutnih smanjuje. Samo za mjesec i po umrla su četiri naša druga, a od prošlog susreta, kada smo obilježili 60 godina mature, i kada nas je bilo 26, umrlo je deset. Od 26 profesora koji su nam predavali, samo jedan je živ. Eto, nema ko ni da nas prozove”, sa tugom u glasu kaže Babić, čovjek za koga rekoše da je hroničar i evidentičar generacije
Priča da su jedina generacija koja se toliko puta sastala, a od 1996. godine organizuju godišnje susrete maturanata koji žive u Crnoj Gori.
Prisjetio se Babić i ratnih dana, poslijeratne Jugoslavije, njegove Golije koja tada nije imala osmogodišnju školu, da je prva generacija redovnih golijskih osnovaca, da su njegovi Golijani Višu realnu gimnaziju zvali “Velika gimnazija”.
“Glavne škole toga vremena u Crnoj Gori bile su gimnazije, kojih je bilo nekoliko, a prednjačile su nikšićka i kotorska. Profesori su bili jako strogi i ni danas mi nije jasno zašto je tako strog kriterijum bio”.
Možda su ti strogi profesori “krivi” što su imali samo jednog lučonošu, a ne kao danas - na desetine.
“Tada nije moglo biti intervencije. Bio sam odličan đak, dobar matematičar i fizičar, pa sam mislio da idem na fiziku ili građevinu, ali nijesam mogao da nađem stipendiju, a to je bio jedini uslov da odem. Upisao sam pravo, a nijesam znao šta je pravo. Radio sam dugo u Nikšiću, a zatim u Titogradu, do 1989. kada sam ‘pometen’ sa političke scene”, sa osmijehom kaže Šekarić, jedini lučonoša generacije koja je maturirala 1956.
Prisjetio se Šekarić da su jedni drugima pozajmljivali lektire “preko noći”, kako bi svi stigli da ih pročitaju, da su bili velika složna porodica i da niko iz generacije nije napravio neko krivično djelo niti je bio uhapšen.
Novi susret zakazali su za pet godina svjesni da će ih i tada biti premalo za generaciju, ali dovoljno za sjećanje.
“Pročitao sam, čini mi se da je to bilo u Beogradu, da su slavili godišnjicu i da je došao samo jedan, kao poslednji Mohikanac iz te generacije. Kada su ga pitali zašto, rekao je: ‘Moram da razgovaram sa njima, da se pomenu, da nijesu zaboravljeni’. Ajde da i mi to radimo, pa poslednji koji pretekne od nas da dođe i da pomene ovu mješovitu jugoslovensku generaciju u kojoj je najmlađi učenik bio ’39. a najstariji ’32. godište, generaciju koja se nakon studija ‘raširila’ po svim republikama, ali i po svijetu”, kazao je Krivokapić.
Posljednji koji pretekne od nas da dođe i da pomene ovu mješovitu jugoslovensku generaciju u kojoj je najmlađi učenik bio ’39. a najstariji ’32. godište, generaciju koja se nakon studija ‘raširila’ po svim republikama, ali i po svijetu...
Bonus video:
