Grupa zarobljenih partizana i simpatizera Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) kopala je dugačku jamu dok je preko puta njih stajao je odred naoružanih njemačkih vojnika. Jezivu tišinu parali su samo udarci pijuka i ašova. Smrt je visila u vazduhu - prvima je bilo jasno da kopaju svoju grobnicu, drugi su jedva čekali da ospu paljbu i okončaju krvavi pir. Bio je 12. septembar 1943, podno Bijele Gore u Ulcinju, samo nekoliko dana nakon kapitulacije Italije...
Tog dana strijeljano je 13 rodoljuba, a jamu smrti na čudesan način preživjelo je njih pet - Milo Ćetković, Pero Stojanović, Milutin Đuranović, Džemal Kacalija i Jovan Jole Dragović koji će kasnije ipak podleći teškim povredama. U ahivskim spisima ulcinjskog SUBNOR-a od 23. novembra 1973. godine, ostala su sjećanja danas pokojnih Ćetkovića i Stojanovića na zastrašajući događaj koji se zbio 30 godina ranije. “Vijesti” su imale uvid u taj dokument...
Italijani, domaći izdajnici i njihova zajednička zvjerstva, kapitualcija, prvo oslobođenje grada, iznenadni dolazak Njemaca, cesta smrti, gubilište, strijeljanje, “ovjera” i sudbina preživjelih koja će ih opet odvesti u partizanske odrede - sve to stalo je na nepune tri kucane strane tadašnjeg sekretara SUBNOR-a Sava Rovčanina koji je 1973. pribilježio sjećanja preživjelih partizana...
Italijanska vojska, pomognuta domaćim izdajnicima, piše u spisima, od početka rata vršila je brojna zvjerstva na području Ulcinja.
“Ubijala je partizane simpatizere pokreta i kuda god bi prošla, za sobom je ostavljala smrt i pustoš. Bila je ravna svojim njemačkim učiteljima. Na te zločine, Italijani su navodili i sve domaće izdajnike”, podsjećao je Stojanović u zabilješci.
Zato su Ulcinjani 9. septembar 1943. godine, Dan kapitulacije Italije, proslavljali kao dan slobode. I ništa tada nije ukazivalo da bi moglo doći do surovog pokolja partizanskih boraca i simpatizera.
Čak je dva dana kasnije, tek formirani odred NOV-a u selu Pistula, prvi put oslobodio Ulcinj od okupatora i domaćih izdajnika.
A onda je osvanuo kobni 12. septembar...
“Jedna njemačka motorizovana do zuba naoružana jedinica, u Ulcinj u ranim jutarnjim satima, stigla je iz Skadra i na periferiji grada zaposjela položaj. Došlo je do neravnopravnog sukoba sa slabo naoružanom omladinskom partizanskom jedinicom, koja je branila Ulcinj od ponovne okupacije”, pričao je Stojanović, a Rovčanin bilježio.
Borba je, sjećao se, trajala kratko, ali je bila dramatična.
“U toj borbi poginuli su Blažo Vučetić, Đuro Stojanović, Mitar Pavličević... Zapravo, nas 12 je zarobljeno, a među nama bili su i teško ranjeni Boško Hajduković, učenik građanske škole, i Savo Bošković, student”, sjećao se Stojanović kako je počeo krvavi pir...
Ćetković i Hajduković navodno su bili nerazdvojni drugovi.
“U trenutku okršaja sa Njemcima, bio je teško ranjen u grudi. Molio me da ga napustim i da ne stradam zbog njega. Naravno da to nijesam uradio, nego sam mu pritekao u pomoć i sklonio ga u jedan žbun, da ga Njemci ne pronađu. Međutim, vrlo brzo pronašli su nas obojicu. Hajduković se teško kretao i njemački vojnici, vidjevši to, ubili su ga na licu mjesta”, ispričao je Ćetković. Naveo je da su Sava Boškovića, zajedno sa njima, poveli na “cestu smrti”, koja je vodila prema gubilištu.
“Ubili su ga pokraj te ceste, jer nije mogao da prati tempo koji su Njemci diktirali”, kazao je Ćetković.
Na prilazu gradu, Njemci su uhvatili Džemala Kacaliju i Jovana Jola Dragovića, namještenika iz Ulcinja. Ćetković je u zabiljšci naveo da oni nijesu bili sa njima, ali da su i pored toga uvršteni u kolonu koja je hitala u smrt.
Partizani su mislili da će biti odvedeni u kasarnu, ali Njemci su ih poveli u baštu Selima Muratovića, stotinak metara od ceste u Pinješu. U podnožju bašte, sjećao se Ćetković, već je bila postrojena grupa njemačlkih vojnika naoružana mitraljezima i drugim automatskim oružjem.
“Dali su nam pijuke i ašove i naredili da kopamo. Brzo smo iskopali rupu dugu deset metara, a duboku 50 centimetara. Postalo nam je tada jasno da smo u stvari iskopali svoje grobove i da će nas tu strijeljati. Okrenuli su nas leđima prema cijevima mitraljeza i automata. Život je bio dug još samo toliko koliko je fašistima trebalo da potegnu obarače. Milutin Đuranović pozvao nas je tada da uzviknemo - ‘živjela Rusija’ i tek što su neki to izustili, mitraljeski meci počeli su da siju smrt”, ispričao je Ćetković...
Tada je nastala prava drama za preživjele jer se, nakon što su pali u grobnicu, čekala “ovjera”. Stojanović je bio ranjen u lijevu nogu, a još trojica iz grupe bili su iste “sreće”, dok je Milutin Đuranović prošao bez ogrebotine.
Đuranović, koji je prema riječima Stojanovića, bio napredan omladinac i dobar borac, poginuo je na borbenom položaju kod Mojkovca 19. decembra 1944. godine, kao borac Sedme crnogorske brigade.
“Kada smo svi pali u grobnicu, tri njemačka vojnika sa pištoljima u ruci, krenuli su da provjeravaju da li je neko od nas možda preživio. Mi koji jesmo, pravili smo se mrtvi. Pored mene ležao je mrtav Špiro Bojanović, pogođen u glavu. Čitav mozak prolio se iz njegove glave po mom licu i ustima. To me i spasilo jer su Njemci, vidjevši to, mislili da sam i ja pogođen i nijesu pucali u mene”, ispričao je Stojanović kako je preživio strijeljanje.
“Tom prilikom dobio sam kuršum u glavu, koji i danas nosim”, dodao je.
Kada su se uvjerili da više nema preživjelih, Njemci su napustili stratište i pridružili se jednici koja ih je čekala na “cesti smrti”.
Dok su okolinom štektali mitraljezi i puške, preživjeli još dva sata nijesu izlazili iz grobnice. Tek kada su bili sigurni da su Njemci otišli, počeli su da ustaju jedan po jedan.
“Posljednji je ustao Jole Dragović. On je bio teško ranjen. Pružili smo mu pomoć i smjestili ga u kuću njegove bližnje rodbine gdje je nakon nekoliko dana podlegao povredama. Džemal Kacalija ostao je kući teško ranjen, a nas dvojica i Milutin Đuranović, otpuzali smo između kuća i sklonili se u kukuruznu slamu”, ispričao je Stojanović.
U prvi mrak, iako ranjeni, uputili su se prema selu Možura udaljenom oko 12 kilometara i priključili partizanskim jedinicama. U Možuri ih je, ispričali su Ćetković i Stojanović, prihvatio politički rukovodilac bataljona Zarija Janković.
Tu su se izvjesno vrijeme liječili, a zatim se priključili omladinskom partizanskom bataljonu.
“Nikada nećemo zaboraviti 12. septembar 1943, dan kada smo se vratili iz mrtvih”, navedeno je u arhivskim spisima.
Nakon rata, SUBNOR Ulcinja na periferiji grada podigao je spomenik trinaestorici strijeljanih partizana.
“Ovdje su pali hrabrom smrću trinaest ulcinjskih boraca NOP-a u borbi sa Njemcima, 12. septembra 1943. godine”, piše na spomeniku u Bijeloj Gori koji se danas nalazi na privatnom imanju, dok je tabla okačena na objektu pored ulice.
“S vremena na vrijeme, Ćetković i Stojanović odlaze na mjesto da odaju poštu strijeljanim drugovima, koji su pali hrabrom smrću u odbrani Ulcinja. A na spomenik, radi uspomene, uvijek polože vijence i cvijeće...”, zapisao je Rovčanin.
Nakon rata, Stojanović je bio vodnik narodne milicije. Penzionisan je 1946. a preminuo 1992. godine, gotovo pola vijeka narkon “novog rođenja”.
Ćetković je bio dugogodišnji direktor Građevinskog preduzeća Primorje. Bio je visoki funkcioiner jednistvenog DPS, a zatim SNP. Bio je savezni i republički poslanik. Umro je 2015. godine, sa metkom u vratu koji ga je cijelog života sjećao na 12. septembar 1943. - dan kada je ustao iz mrtvih...
Pet spomenika sjeća na heroje
U čast i slavu poginulih partizana i simpatizera NOP-a, u Ulcinju je podignuto pet spomenika.
Najpoznatiji je spomenik Slobode, svim poginulim u oslobodilačkim ratovima protiv okupatora i domaćih izdajnika, koji je izgrađen na Pristanskoj stijeni na Pinješu.
Zatim Spomenik u Bijeloj Gori, strijeljanim Ulcinjanima 12. septembra 1943. od fašističke vojske Njemačke
u Vladimiru kod Ulcinja, podignut je spomenik svim poginulim mještanima od okupatora u Drugom svjetskom ratu.
Spomenik u Svetom Đorđu, posvećen je partizanima Ulcinjanima, koji su bačeni u rijeku Bojanu u januaru 1944.
i Spomenik u mjestu Crveni Brijeg, u selu Pistulaj. Na tom mjestu 7. septembra 1943. formiran je ulcinjski odred NOV-a, koji je prvi put oslobodio Ulcinj od okupatora i domaćih izdajnika 11. septembra 1943.
Bonus video:
