Doktor može biti svaka fukara, ali teško je biti čovjek među ljude - govorio je Svetozar Čiko Bulatović, “narodni ljekar”, kako su ga Nikšićani zvali. Ne bez razloga. Liječio je ljude i kada skine bijeli mantil, radno vrijeme za njega nije postojalo, pored ljekova, bolesnicima je pružao utjehu i nadu, nikada od pacijenta nije uzeo novac...
Iako je prošlo 33 godine od Čikove smrti, Nikšićani sa ljubavlju pričaju o čovjeku koji je bio oličenje onoga što bijeli mantil predstavlja.
Titule ne čine čovjeka, već ljudsko u njemu
Rođen je 1924. godine u selu Liješnje, u Rovcima. Osnovnu školu završio je u Kolašinu i Nikšiću, Gimnaziju u Nikšiću, a onda medicinu u Zagrebu.
”Njegova želja je bila da upiše istoriju. Tada su morali da navedu tri fakulteta i on je stavio istoriju, agronomiju i pod tri - medicinu. Ali, tada se budući studenti nijesu pitali, već je država određivala u zavisnosti od toga kog kadra fali. Tako je on otišao u Zagreb da studira medicinu. Bio je prvi ljekar u Rovcima, drugi u kolašinskom srezu, prije njega je diplomirao Božo Vuković, poznati kardiolog. Nikada se nije pokajao što je završio medicinu. Čitavog sebe je davao i mnogo je volio svoj posao. Istorija mu je do kraja života ostala velika ljubav, do zadnjeg dana je čitao knjige iz istorije i baš je jako dobro poznavao”, priča Dušanka Duška Vuković, najmlađa od četiri Čikove kćerke, koliko ih je sa Zorkom, takođe iz Rovaca, izrodio.
Nikada nije smatrao da je veći ili bolji čovjek od drugog zbog toga što je postao ljekar, jer je stalno govorio da titule ne čine čovjeka, već ono ljudsko u njemu. Takav je ostao do kraja života, a to je prenio i na djecu.
”Jednom ga je jedan čovjek pitao da li je u njegovih Bulatovića bilo ljekara prije njega. Strašno mu je to pitanje zasmetalo i odgovorio mu je: ‘Bilo je ljudi mnogo boljih i glasitijih od mene’. Njemu je od titule ljekara bilo važnije da je neko čovjek”, sa ponosom priča Duška dok prebira po uspomenama i porodičnim fotografijama.
Majka kući donijela so i brašno i tek rođenog sina
Kada je završio medicinu, 1956. godine je počeo da radi u ambulanti Manastira Morača, mjesta u čijoj blizini je rođen.
”Baba je iz Liješnja krenula do Manastira Morača, udaljenog dvadeset kilometara, da kupi vreću brašna i soli i porodila se pokraj vodopada Svetigora, koji se nalazi u blizini. Kući se vratila sa tek rođenim sinom, koji je bio deveto dijete u porodici, ali i sa vrećom brašna i soli. Kum mu je zbog mjesta gdje je rođen dao ime Svetozar, a od studentskih dana svi su ga znali kao Čiko. Nadimak su mu dali drugovi sa fakulteta zbog njegove ozbiljnosti, mada se iza njegove ozbiljne face krila jedna veoma emotivna duša. Za njega su svi bili isti. Kada je radio u Manastiru Morača i kako tada nije bilo drugih ljekara, stomatologa, znao je odlično da vadi zube, a porađao je i žene sa sela. Tada je sa porodicom živio u motelu koji je bio pored ambulante”.
Nakon godinu prešao je u danilovgradsku ambulantu, 1958. godine u nikšićki Dom zdravlja, a naredne u ambulantu Željezare “Boris Kidrič”, koja je osnovana 1957. i gdje je ostao do penzionisanja.
”Mogao je da bira po Crnoj Gori gdje će da radi, jer je tada bilo malo ljekara, ali Nikšić mu je ostao u lijepom sjećanju iz njegovih gimnazijskih dana. Studirao je u Zagrebu, ali je uvijek govorio da gospode koju je vidio po Nikšiću malo gdje je vidio”.
Jedan od te gospode bio je i Čiko Bulatović. Sahranjen je u rodnim Rovcima, a mjesto gdje leži zove se po njemu - Doktorov brijeg.
Sjećanja blijede, ali ne i na Čika
Dušanka Vuković priča da njihova vrata nikome nijesu bila zatvorena, da je Čiko pomagao u bilo koje vrijeme.
”Sjećam se da se nikada sa završetkom radnog vremena nije završavao i njegov rad. Ljudi su znali da dođu u ponoć, u dva ujutro, u bilo koje doba dana ili noći, a on ih je uvijek primao. Nikome nije rekao da dođe sjutradan u ordinaciju, da je sada noć i da ne može da ga pregleda. To kod njega nije postojalo. Znalo se da usred noći dođu ljudi i da on s njima ode po gradu, ili po selima okolo. Sjećam se, jednom je došao čovjek oko dva sata poslije ponoći. Majka mu je otvorila vrata i on joj je kazao da mu je dijete bolesno. Otac je odmah ustao, spremio se, a taj čovjek mu je rekao da će do Željezare autom, a onda na konja. Otac je samo odgovorio: ‘Ako ne budemo mogli na konja, ići ćemo pješke’, i otišao s njim”.
Prisjeća se Dušanka da je honorarno radio po dva-tri sata u Komunalnom preduzeću, da su ga Romi mnogo voljeli, ali i da ga je porodica bila željna.
”Nikada nije kasnio na posao, jer je za njega radno vrijeme bilo zakon i u šest sati je ambulanta morala da bude otvorena. Ako se nije moglo do Željezare otići autobusom, ili sa kolegama kolima, pošto on nije imao kola, znao je i da pješke ode na posao. Ne sjećam se da je ikada izostao sa posla”.
I tako sve do 1983. godine kada se penzionisao. Znala je porodica da je Čiko željezarcima, ali i ostalom građanstvu, omiljen ljekar, ali tek nakon njegove smrti su saznali koliko je značio ljudima i da je za njih bio i ostao narodni ljekar.
”Jednom je, spremajući se za spavanje, čuo poziv u pomoć. Čovjeku ispred zgrade je pozlilo i on je u pidžami izletio na ulicu i pomogao mu. Sjećam se da je jednoj djevojčici sa sela, koju su roditelji ostavili u bolnicu jer je trebalo da se operiše, a niko od rođaka u gradu nije imao O- krvnu grupu, on otišao da da krv. Nikada nije uzeo novac za pregled. Sve što je zaradio je stan od 61 kvadrat. Drago mi je, jer je ponos čuti da vam je otac bio narodni ljekar, a ne ljekar koji je uzimao novac i koga ljudi ne pamte po dobru. Ljudi ga se i dalje sjećaju i sa ljubavlju pričaju kako je bio jedan od rijetkih narodnih ljekara. Iskreno, nijesam vjerovala da će toliko trajati priča o njemu, jer blijede sjećanja i na bližnje, a ne da se ljudi njega i dalje sjećaju”.
Čiko je bio i sudski vještak, i radio na obdukcijama. Ali, prije i iznad svega, bio je pažljiv i nježan otac i suprug, i ljekar iz naroda. Imao je četiri kćerke i nijedna nije završila medicinu. Ni unučad nijesu krenula njegovim putem. Zato je dobio zeta ljekara.
”Nije mu bilo žao što nijedna od nas nije upisala medicinu, jer nikada nije htio da nam nameće svoje želje. Poštovao je naše odluke. Uvijek je smatrao da treba da idemo putem koji mi izaberemo, a ne putem kojim je on išao. Nijesmo pridavali važnost tome da su naša vrata uvijek otvorena za nevoljnika, da za njega radno vrijeme ne postoji. Nijesmo smatrali da je to što radi neka velika stvar, jer nas je naučio da je to sasvim normalno ponašanje jednog ljekara. Od svih titula koje je imao najdraža mi je titula narodnog ljekara i to što ga se ljudi po dobru sjećaju”, kaže Dušanka.
Okupio željezarce i formirao prvi klub davalaca krvi
Nedavno je promovisana “Monografija-šezdeset godina humanosti dobrovoljnih davalaca krvi Željezara”, autora Miodraga Dragana Nikolića.
”Davne 1960. godine, septembra mjeseca, jedanaestoricu željezaraca, dobrih i humanih ljudi, okupio je nikšićki, željezarski i narodni ljekar, Svetozar Čiko Bulatović i formirao prvi klub dobrovoljnih davalaca krvi u Crnoj Gori, a možda i na Balkanu. Ti divni ljudi zavrnuli su rukave i nesebično dali krv dobrovoljno”, zapisao je Nikolić.
Čika je, kaže, upoznao kada je počeo da radi u Željezari, 1978.
”Blagorodan, dobroćudan, čovjek koji je prema svima bio isti - bio on radnik ili direktor, mlad ili star. On je liječio pričom. Ne samo da je bio prvi koji je osnovao Udruženje, nego i prvi u drugim humanim oblastima”, priča Nikolić.
Osnovao je 1976. godine Društvo liječenih alkoholičara u Nikšiću, prvo takve vrste u Crnoj Gori, koje će postati reper za sva buduća društva i klubove u velikim preduzećima.
”Alkokolizam je bio jedan od glavnih faktora koji su uticali na produktivnost rada u Željezari, na porodične, socijalne i društvene probleme. Zbog alkohola radnici nijesu bili oprezni, pa su se i dešavale povrede na radu. Nije to bio problem Željezare, nego svih velikih fabrika. U Željezari je u februaru 1978. godine osnovana organizacija Crvenog krsta, a njen prvi predsjednik je bio Čiko. U svemu što je radio uvijek je bio prvi. Dobitnik je brojnih plaketa, povelja i nagrada za humani rad”, kaže Nikolić.
Čovjek blizak svima
Primarijus dr Radovan Raco Mijanović, koji je bio predsjednik Crvenog krsta Crne Gore, a u dva mandata i Jugoslavije, kaže da je Čiko bio kolega koji mu je ulivao povjerenje i bio “afirmacija - i ljudska i humana”.
”Kad sam došao u Crveni krst, Čiko je već bio tamo. Bio je autoritativan, njegova predavanja su sa pažnjom slušali, bio je angažovan i u dobrovoljnom davalaštvu. Bio je pravi čovjek za druženje, blizak svima, i mogao je da se snađe u svakoj situaciji. Uvijek je znao svima da nam da korisne sugestije, da pomogne, da nas nauči. Bio je inicijator mnogih akcija”.
Bonus video:
